The Queen

Love is a certified recipe for mutually ensured destruction. Even when it plays out the way it should, the widely accepted way of boy meets girl (and why the fck is it never „girl meets boy“?) they start dating, fall in love...end up miserable and resenting each other in the golden cage called matrimony. Sure enough, sometimes, some of them slip through the cracks and live happily ever after but that is more rare than Willson's disease. So why do we intentionally put ourselves into situations we know have a 30 000: 1 chance of working out well?

We can't help it! We freakin' can't help it!

Humans are week, flawed, impulse driven, irrational creatures that just can't help screwing up. That's why there's religion – to give us strict guidelines of moral conduct and to forgive us even when we fuck up (and fuck up we will). Religious virtue (following all the rules) is so appealing because NO ONE CAN DO IT. Of course, monks, nuns and the occasional saint can pull it off (not even all of them all the time) but average people in average life's circumstances CAN'T DO IT! And what better way to motivate us to try and keep trying.

So, let’s lay off the all-explaining bullshit and get down to business.

We fuck up all the time, I fuck up all the time. And it’s ok, it’s normal, to be expected. The thing is, sometimes we fuck up big time and end up faced with a huge monster that won’t freakin’ stay in the freakin’ closet. It grew too big and it’s coming out like a gay guy at a Britney Spears concert!

Fucking up isn’t even the worse of it – it’s that when we become all too aware we’ve fucked up two paths open in front of us. The two choices (for this type of a fuck up) are usually: end the situation and walk away before you get the chance to fuck up more and stay in the mess you’ve created and either hope for the best or believe you can still make it work for you. Wise people choose the first option. Since wise people are almost as rare as the abovementioned lucky bastards who slip through the cracks, most of us choose the other option. The mixture of self-indulgence and “I can control, plan and handle This” mantra is pure venom. More toxic than arsenic and more mind-altering than cocaine. Not having tried arsenic or cocaine how do I know?

Because sometimes we learn from experience of others. We know because others have gone through it and died or fried their brains. So why can’t we do the same when emotions occur? Not ‘cause we can’t help it but ‘cause we don’t want to!

We love it: the game, the seduction, the chartering of uncharted territories, the waiting, the anticipation, culmination, first touch, kiss, sex, first emotion and even the hurt, pain, suffering, torture, insomnia - it’s all part of the great package. In fact, if it wasn’t for the down sides – the up sides wouldn’t be that good at all. But we still keep bitching and complaining about them. We reproach and blame each other, we pore venom, we hurt intentionally but then that’s what great passion is all about. No passion exists without conflict, no love is free of hate, no achievement without sacrifice.

So everyone, please, stop bitching and moaning, basking in self-pity, throwing fits, making threats and acting like depressed and spoiled little children who need comfort but keep refusing it when they get it.  

Yup baby – your life sucks, you have it all (and then some) and still you manage to find ways to torture yourself and that, that is never going to change no matter where you are and who you’re with.  Enjoy the freakin’ ride or get off the bus. Fine with me anyway because this Thing (whatever the fuck it is) made me feel alive and that’s all that really counts ;)

"Anything that can go wrong, will go wrong"

Not only will it go wrong but it will also trigger a chain of most unfortunate events which linked together make great material for a potential disaster.

But why is it so?

Simple - things go wrong because people choose to ignore their inherent instincts. Instincts are nature given tools for self preservation. Humans can survive solely based on their instincts. They urge us to comply with our physical and psychological needs but they also supply the potential for defense against predators and others who might wish to do us harm. If instincts are properly and sufficiently developed, one can avoid an entire array of stressful and hurtful situations simply by following that "inner voice" supplied by information from our subconscience we are not even aware of.

Why do we, and oh so quickly, choose to disregard our instincts and their messages?

Also simple - because of our rational mind. Our rationality seeks to use information accessible to our conscious mind in a process of rationalisation. This process is so powerfull because humans are creatures of reason and rationality. Rationality, to us, "sounds" more plausible because it is based on our previous experiences and connections we have obtained during the years. Conscious rationality is something we are familiar with, something which is logical, which makes sense.

However, disregarding our instincts and their components (some call them preminitions, hunches etc.) especially when they have proven to be correct in the past is ever so dangerous but how do we choose which instincts to follow and which to disregard?
Some may seem to lead us in directions that are seemingly wrong or seemingly immoral (isn't this the case with most human emotions such as love or hate - to state the two most obvious).
How do we choose?

That's the tricky part - it depends. The only thing one can rely on is that careful consideration of both instincts and ratio will provide us with a satisfactory solution baring in mind that even if our instincts might seem wrong - in most cases - they're not!  

History repeats itself. The actors are different but the plot is the same. Or perhaps worse, optimists would probably say better but pessimism is optimism plus experience. We all know the narratives, the odds, the outcomes but somehow we choose to ignore them. We toy with the odds refusing restraints and contemplating the options of outcomes satisfactory to our desires, passions and whims.
People are creatures governed by their instincts and when desire is born the craving becomes an instinct we all aim to please.
Could there be such a thing as too much passion?
How prepared we really are to face ourselves once we relinquish Control?
How much so when we choose to surrender it? Or when we become aware that we've lost it?
To know one self is to be painfully aware of all those stages relinquishing, surrendering and loss.
To the Mighty, the greatest fall is not one that happens in front of others but in front of one self.
And for the Mighty, Control is the most prized possession.
To fall is a misfortune, to be a willing accomplice of one's own fall is superb irony. 

Passion is poison, it dominates us, steers us, we surrender to it.
Passion is the captor of Control. Loosing a battle to it is a loss of one self to one self.

Still I find myself liking it, enjoying a role of the vanquished while indulging my victor - myself.

Ever had a knot in your gut that won't go away? For days on in.
Ever done something  you never thought you'd do?
And did you like how it felt?
Did it torture you afterward?
And have you wanted to scream it out loud but could not?
Ever had that happen and have no one to tell it to?
 

Budući da je kontekstualizacija komplikacije ustvari čista apstrakcija i kao takva prevashodno nepojmljiva bez prozaičnih eksplikacija (a bogme i ilustracija) biti ću konkretna.

Dobro, sada kada su nepodobni odustali nakon prve rečenice - idemo dalje:

Today:

- every cloud has a silver lining - nebo puno oblaka - očekujem kilu srebra do popodne
- zašto imati nervni slom kad možeš slomiti ruku? - ruka brže zaraste a okolina te ne proglasi luđakom nego ti potpišu gips
- dan je depresivan - da je tako niko ne bi pravio djecu koja se rađaju ljeti
- hijerarhija - ako nisi prvi ne isplati se brojati ostale
- svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo - znanje je moć a moć je čudo
- ko' pita ne skita -  svašta saznaš kad pitaš
- facebook - yes please - hvala gospodo geekovi, bez vas bi živjeli u neznanju
- supstituti i kopije - kako god okreneš - nikad ko' original
- zašto biti ozbiljan kada više volim da te zajebavam
- eksploatacija - ko' zna - zna, ko' ne zna nek' ne pokušava
- mudraluk - skontaš gdje ti je mjesto pa napreduješ
- "Ja vam ne mogu pomoći ali što vam mogu odmoći - to je čudo!"

Poenta: Ko' puno misli - pregori mu osigurač! :) :) :)

I feel pretty, oh so pretty...!

Kao i obično, nakon dužeg promišljanja (hahaha) The Queen se predomislila i odlučila vratiti izvorni identitet svom blogu u nadi da ga ubuduće (ne)će pohoditi (ne)poželjni faktori.

Fere libenter homines id quod volunt credunt ... reče Cezar (pametno)

Štovani čitatelji,

Budući da je autoricin identitet "provaljen" od strane UPF (utjecajnih poslovnih faktora) :) te u nastojanju da se istima onemogući "zijan djelovanje" kroz analizu i sintezu objavljenih sadržaja, blog je "zabegenisao" novi identitet. ("Ja b' voliJo da ostanem anoniman").
Također, uređivačko - skribomanska politika je "namah" fasovala određene promjene u cilju poboljšanja kvaliteta pa vam, štovani čitatelji, u budućnosti sljeduje više humora a manje umora.

(Ne)iskreno se nadam da ćete uživati u novim sadržajima.

MaxUz Selam,

Vaša ex
The Queen

Pitaju me za tebe
a ja ćutim.
Na kojem boku spavaš
pomislim...

Gledam te kako ulaziš na vrata, zastaješ, pomisliš kako i večeras spavaš sam. Tješi te pomisao da si sam tako odlučio. Znaš da bi ti tuđe tijelo u krevetu samo izazvalo mučninu i onaj tegobni osjećaj kajanja kada se vrela krv ohladi a kapljice znoja ispare sa kože.
Teturajući nalaziš put do kreveta, prokleti alkohol - ni on više ne pomaže. Piješ da ne bi mislio na nju, na njeno bolno odsustvo, na to da ni nakon toliko čekanja ne dolazi niti jedna druga. Barem ne vrijedna pažnje, želje, bola, strasti.
Dok se tvoje umorno tijelo polako opušta na krevetu shvataš da ti je utroba još uvijek u grču. Pokušavaš zaspati ali ti misli ometaju san. Okrećeš se na jednu, pa na drugu stranu ali se glasovi u tvojoj glavi ne stišavaju. Na vrhuncu samosažaljenja pitaš se čime si zaslužio okrutnost samoće. Sjećaš se svih žena koje si povrijedio. Opet ne nalaziš razlog za tako strogu kaznu. Onaj gore mora da zna nešto što ti ne znaš. Ona ti se opet vraća u misli i dok odlučuješ da u sjećanje pozoveš samo lijepe trenutke koje ste proveli zajedno lagano toneš u san.

Jedna žena večeras dobro zna čime si zaslužio samoću. Ni ona ne uspijeva zaspati dok joj se razum i osjećaji bore za odgovor na more pitanja. A odgovore dobro zna mada ju je strah priznati. Poraz je uvijek otriježnjenje i premda je vino  već prije nekoliko sati postalo suvereni vladar njenog krvotoka, ona sasvim trijezna sklapa oči i sanja. Njega, više ne...

Sutra je novi dan.

Na raskršću između Nemogućeg i Nedostižnog
Posrćem kao zvjer na izdisaju
Utrobe razrezane dodirima, pogledima, čežnjom
S putevima koji se otvaraju ispred mene
Koji vode neizbježnom kraju

Kraju puta kojim želim nastaviti
Ploviti u zaborav,
Do tvojih usana gdje bih se skrila
Kao djete uplašeno od mraka
Pobjegla i gdje bih tvoja bila

U tvom naručju nestala bih kao morska pjena
Da me nikada više ne pronađu
Odričući se sebe, želja i snova
Za pogled na tvoje usnulo lice
Za iskru tvoga svjetla u mome beznađu

4 ... You

Naposletku, ti si navek znala
Da sam svirac
Da je nebo moja livada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću u po' reči stati
Da se neću osvrtati
Nikada

Jesam, znala sam, aliiiii...odustati prebrzo je isto kao i uopće ne pokušati.
And you're worth the try.

Rezerva, rezerva i samo rezerva. Što više - to bolje!
Working on rebuilding my reserves :)

Nedostaješ mi, strašno mi nedostaješ a osjećam te svuda oko sebe.
Moji dani prolaze u iščekivanju momenata kada nam se misli spoje.
Djele nas ulice, svjetovi ali miris kiše u zraku donosi mi tvoje poljupce.
Nedostaješ mi...

"A zašto se ti ne obuzdaš?"  - pita me ona na genuino glupav način s prizvukom prizemnog konzervativnog neodobravanja u glasu
"Ajdee, ma nemoj" - pomislim dok pokušavam objasniti neobjašnjivo
"Znaš, to i nije tako jednostavno" - odgovaram
"Kako nije, molim te? Naravno da je jednostavno. Crno-bijelo, pa valjda znaš da to što radiš nije u redu, nije normalno..." - počinje da kipi, hiperventilira u zanosu slušajući zaljubljeno zvuk svog glasa koji grmi s moralne uzvisine - "...ne shvatam kako možeš? Misliš li ti o posljedicama?"
"Jok - ti misliš" - pomislih zajedljivo
"Ali Lana, ja se cijelo vrijeme obuzdavam. Zadnjim atomima snage. In fact, ja živim obuzdana, zauzdana kao kobila. I čekam da me se oslobodi same sebe."
"Ne lupaj molim te, ti od svega praviš dramu. Nisi ti prva kojoj se to dešava. Znaš, i mi ostali smo neke stvari proživjeli" - reče mi isfrustrirana u-glavi-još-uvjek-djevica - "Samo ga ignorišeš"

Čujem otkucaje vlastitog pulsa, kuca sve brže i brže dok mi val topline prekriva lice.
"Wow, pa ti si genije, kako mi samo to nije palo na pamet?!? Pa, jesi li ti normalna? Samo mi nacrtaj kako to da izvedem i ja odmah pristajem na to. Samo, nije mi jasno...da ga ignorišem kao ti Dadu ili ...?"
Pogodak!
Ona zastaje, pokušava se pribrati ali ne uspjeva : "Kako mi možeš to nabijati na nos? Ti znaš da je to drugačije. Mi se volimo. To što se desilo je bilo jače od nas. To nikako nije isto. Ti, ti, ti i on ste nešto skroz drugo. Dado i ja smo pokušali sve ali je bilo jače od nas. Čak je i Ana to shvatila pa ga je zato i ostavila. Ti to dobro znaš i molim te da ne brkaš stvari."

"Ovaaaj, da budemo precizne - ostavila ga je kada su joj prijateljice prepričale da su vas vidjele kako izlazite iz hotela USRED BIJELA DANA! Toliko o tome. A tvoj jedini problem je u tome što ga je Ana ostavila. Bilo bi ti mnogo draže da je on ostavio nju. Priznaj, do danas nisi sigurna da li je s tobom zbog tebe ili činjenice da mu Ana više nije dala prići."

"S tobom se ne može razgovarati! Radi šta hoćeš ali na mene ne računaj. Dado i ja smo jako bliski s njenim roditeljima. Znaš da se njegovi godinama druže s njima. A i ona je jako fina. Zato mislim da je to između tebe i njenog BUDUĆEG MUŽAAA nenormalno i nemoralno! A ti ćeš svakako uraditi što ti je volja. Samo da znaš da ja neću ispaštati ako se to desi niti ću dopustiti da to što smo se mi družile pokvari prijateljstvo s njenim roditeljima. Oni su veoma uticajni i bilo je govora da će njen tata pokušati zaposliti Dadu u Treha Telekomu. Ti znaš da nam je to strašno važno."

Naravno - nisam ni mislila da je poenta u moralu!
"Od srca ti želim da Dado nađe posao u Treha Telekomu, voljela bih i da konačno diplomira i da se konačno iselite iz onog užasnog malog stančića. Evo ja ti garantujem da nikome neću reći da smo ikada bile prijateljice a ti se komotno pravi da me ne poznaješ ili da me znaš samo iz viđenja." Biiiip - prodoran zvuk auto alarma prekida neugodnu tišinu. Ustajem i gledam u pravcu svog novog četverotočkaša na čijem krovu je završila lopta dječaka koji su se igrali na parkingu. Gasim alarm daljinskim upravljačem i s osmjehom odmahujem rukom na zadovoljstvo isprepadanih dječijih lica. " Slijedeći put zovite i mene da se igramo!" - dovikujem im dok pažljivo skidaju loptu s krova automobila.

"Jel' to.."- zamuckuje u čudu - "...tvoje auto?" - konačno izgovara

"Aha" - neobavezno odgovaram

"Pa kada si ga kupila? Nisi mi ništa rekla. Odakle ti pare? Mislim, kredit jel'?"

"Ne, isplatili su mi honorar za onaj EU projekat pa sam odlučila da se obradujem."

"Nisam znala da vi knjiški crvi tako dobro zarađujete, heh. Ovaaaj, drago mi je"

"Šta ćeš, desi se i nama poneki unosan posao. Ipak, nismo se džaba školovali. Kad smo već kod toga - jesi li našla posao?"

"Ma neee, nema potrebe. Znaš da Dado ne misli da bih trebala raditi. On će da nas izdržava. Pogotovo sada kada dobije taj posao u Treha Telekomu. Zašto da radim kada ne moram."

Onaako, da ne bi ovisila o Dadi kada ti zatreba novac za šminku, čarape, parfem...?
Da bi se osjećala vrijednom. Da bi imala vlastiti život, sigurnost, samostalnost ako Dado upozna neku novu "ljubav njegovog života"..

Umjesto toga, smušeno klimam glavom i govorim "Da, tačno. Zašto bi radila ako ne moraš."

"Bilo mi je drago što smo se vidjele i još jednom te molim - razmisli šta radiš s Leksijem a ja neću ništa pominjati ni njoj ni njenim roditeljima, naravno. Eto, pamet u glavu. Sada moram ići, Dado se još malo vraća s posla i voli kada ga dočekam kući. Tako je sladak. Ćao"

"Pozdravi Dadu" - dovikujem dok se pitam da li je ona stvarno toliko ograničena da misli da je kućni pritvor znak ljubavi.


Telefon zvoni.
Leksi.
Oklijevam.
Lagano podižem mobitel sa stola i pritišćem zeleni gumb.

Pa i ako griješim - to je samo moja stvar!

Jedina konstanta je da ništa nije konstantno.
Pretpostavka je majka svih zajeba.
Sigurna je samo nesigurnost.
Ništa se ne podrazumjeva - pa to se valjda podrazumjeva?

Here we go:
za osobu koja se svakodnevno predomisli u vezi sa stvarima u koje je koliko jučer bila sigurna - prilično se dobro držim dugoročnih planova. znam tačno šta želim i gdje ću biti za pet, deset, petnaest godina (if my health serves me). karijera isplanirana u potpunosti. forma zadovoljena a suština je ionako podložna moderaciji (beauty is in the eye of the beholder).
dakle, postoje konstantne i konzistentne osnove za moju buduću brilijantnu karijeru.
ali šta ako se poželi više, jače, bolje?
e sada - moja planirana karijera ima striktne uzuse i nije previše lukretivna (ne kažem da se takvom ne može učiniti ali to zahtjeva određene kompromise i balansiranje moći, vlasti i držanja jezika za zubima). ja sam nepopravljivi, kompetitivni overachiever. tragična istina.
moja egzistencija je posvećena vlastitom usavršavanju u utrci ka nedostižnim standardima koje, budimo realni, sama sebi postavljam. više, jače, bolje i stalno tako.
ne cjenim pretjerano ugrožavanje moje pozicije od strane drugih. konkurenciju obično dolično sahranim uz eho superlativa bića iz višeg stadija egzistencije (ne baš najs(p)retnija generalizacija).
koliko mi je poznato uspješno sam overachieve-irala postojeću konkurenciju na vlastitom levelu (a i dio njih par stepenica iznad) ali da li je to dovoljno? naravno da nije. barem ne meni.
danas se uhvatih u poređenju sa Super Ženom. pade mi na pamet prijateljicina Hayekica kao arhetip Arch Nemesisa u ženskom rivalskom poimanju tog termina. e tako i ja imam vlastiti arhetip uspjeha - Super Ženu.
Super Žena nije standard - ona je iznad toga.
Super Žena nije nije pravilo - ona izmišlja pravila
Super Žena je unaprijed konstantno kotrljajuće biće
Super Žena je (pre)uspješna
SŽ dobro izgleda
SŽ se oblači s savršenim osjećajem za balans doličnog i neobičnog
SŽ je beskrupulozni, ambiciozni karijerista
SŽ je odlična majka, fenomenalna supruga - svetica i kurtizana
SŽ svi žele ali većinu prepada
SŽ stiže sve obaviti i još joj ostane vremena
SŽ je jaka ali emotivna, simpatična i empatična u isto vrijeme
SŽ je neodoljiva i neumoljiva
SŽ vjerovatno i lijepo pjeva i/ili svira
SŽ se svi dive dok joj zavide
SŽ je ponos zajednice i priča zajedljivaca
sa Super Ženom nema zajebancije ali se ona odlično zajebava
Super Žena na poslu ima podanike a kod kuće saradnike
Super Žena je sama sebi sapatnik dok joj je Druga Polovina saputnik
Drugu Polovinu često iritira Super Žena ali se brzo prisjeti koliko je sretan da je ima
Potomstvo Super Žene je Super Potomstvo jer ga je ona rodila i odgojila
Super Žena čak i Super kuha
kuća joj je Super čista
i stigne mužu odabrati kravatu ujutro
i pitati ga kako mu je prošao dan uvečer (ali kako se često duže zadrži na Super poslu pošalje mu SMS sa Super Seksi Senzitivnim prizvukom)
a on se sjeti kako je sretan što je ima (uz obavezno pitanje samom sebi o tome šta je to ona zaboga vidjela na njemu)
SŽ zarađuje više od Druge Polovine
SŽ je temelj porodice i oslonac zajednice
ženski časopisi za savremene/uspješne/nenadmašne žene obožavaju Super Ženu i često je slikaju i pitaju kako uspjeva biti tako savršena na svim poljima


nekoliko godina kasnije...

Potomstvo SŽ odalo se tipičnim tinejdžejskim opijatima
Druga Polovina je pod uticajem šandrpuca srednjih godina počela da pije/švalera se i na kraju zbrisala sa zgodnom sekretaricom oskudnih mentalnih kapaciteta ali izdašnih njedara pogodnih za utjehu i velikih tupavih očiju sa dugim treptavim trepavicama koje trepetom trepću u savršenom ritmu svaki put kada Polovina progovori. i s obaveznim pogledom divljenja. ona ga razumije i na ruke pere njegove kravate - jest da ih (jebi ga) ne zna izabrati ujutro (niko je nije naučio slagati boje) ali ona zato treba njega da ju štiti i da bude centar njenog svijeta. ona će za njega učiniti sve za što SŽ nije imala vremena. ona (sekretarica, čistačica, pjevačica - take your pick) neće biti kurtizana već kurva (zaboga ko očekuje i kome treba da mu kurva bude i obrazovana). kurve su podatne a kurtizane izdatne. Polovina će zasnovati novo potomstvo. jest da neće biti kao izvorno Potomstvo sa SŽ ali će biti dostatno.

SŽ će ostati sama?

Ne, ona će naći mladoh pastuva koji će da je servisira a kojeg će ona moći da prezentira.
I svi će opet da zavide Super Ženi.

Samo će Super Žena znati...

Poznavanje vlastitih ograničenja je ustvari spoznaja o njihovoj pomičnosti. ograničenja ne postoje - postoje samo izgovori. ali, da li smo stvarno u stanju takmičiti se i očekivati od sebe stvari koje i najuspješniji među nama ostvare "u svoje vrijeme". imamo li se pravo gurati pomjerajući granice (ne)izvodivog.
ponekad moramo ali samo ponekad također moramo konstatovati There's no chance in hell da ću to uspjeti izvesti, da ću konstantno biti najbolji, najjači i najizdržljiviji. poznavati i voljeti sebe znači kretati se naprijed ali i s vremena na vrijeme zastati, uhvatiti daha i nastaviti odmorniji.
Super Woman - I have my whole life ahead of me to catch up with you and leave you in the dust.
Sve u svoje vrijeme (ili tek nešto ranije).

Država ne želi moj novac od registracije vozila i ne dopušta mi da isto vozim. Živjele promjene (tablica) !
...dok moj auto trune na parkingu

(slijede nekoherentne nabacane misli)
i kao Napiši mi pesmu (ko ne zna čiji je stih odnosno dio istog ne treba se zamarati čitajući ostatak posta)
i ja kao napisah je, cijeli život čekam da je napišem
i kao postoje u nama neke nepremostive ili neprejebive dubine i sva ta sranja
i momenti koji nas kao definišu
i sjećam se svojih
kao kada sam se prvi put zaljubila
tačnog sata, vremena i mjesta - tačnije stepenice u jednom od sarajevskih strmih naselja se sjećam
i šta je govorio
tačno rečenice
kada sam shvatila da ga volim
i onog osjećanja sreće koji vas preplavi
ushićenje
ekstaza
nešto novo
wow
preskačem nastavak te priče
namjerno
i sad kao
eto nije mi dobro
i sjedim kao ukopana nakon jednog takvog momenta
i kontam o tim neprejebivim i nenadmašivim dubinama
i muka mi je
stvarno, fizički
i ne volim što ga volim (nije isti s početka priče - nisam toliko luda)
i šta sad
i ja mrtva sigurna da je on otac moje djece
i kontam kako sam postala žena
u meni do tada a malo i sada pežorativnom smislu
kao ono - odrasla ženturača
heh
čuj otac moje djece
buduće
ufff
i zna on
i znam ja
i eto znamo
i šta sad
NIŠTA
eto
džaba ti što znaš
i što me tako gledaš
jer ćemo ako već nismo
ireverzibilno
sjebati jedno drugo
i eto ti sad
i ti to znaš
i ja
ali kad smo sami
uh
i sada se izražavam šanerski jer mi je to defanzivni štit i roleplaying toughness-a (ili ono bi jedno s )
neise
i kao
tako mi to
i ja sjedim nekada u danu dosta poslije toga
paralizovana
s mučninom
i napišem pjesmu
što odavno nisam
i skontam - opet  novi milestone sazrijevanja (jer samo u tim momentima pišem pjesme)
fuj
jebeš sazrijevanje i ključne momente
i kao neko  me pita
šta mi je na papiriću kojeg grčevito držim
ili me nije pitao a ja mu rekla iz neobjašnjive potrebe da nekome to kažem,kada već ne mogu i ne želim to reći onom kojemu je suđeno i namijenjeno,
"pjesma
poezija"
(meni barem)
i naravno da mu je neću pokazati
i šta on sere
pomislih
a osoba ni kriva ni dužna
i ja sada skrenuh s teme
u pokušaju da zavaram samu sebe
auuu - klizim u patetiku (slušam Bella ciao kao dobar ateista/komunista a niti jedno niti drugo nisam ali eto Bella ga treba sahraniti gore na planini pod sjenkom lijepog cvijeta ako pogine u partizanima i koga to ne bi sjebalo?)
desilo se mnogo stvari u proteklih nekoliko mjeseci od zadnjeg posta

opa - mijenja mi se muzika (svadbas treblebass - taman)
e sad genijalno
O imaginarnom ocu mog budućeg djeteta (singular zvuči bolje)

I sit here where you left me
a glimpse of time ago
Paralyzed with fear, unable to move
Afraid of my closeness and petrified of you

This game of willing partners
that silently we play
With bodies’ sweet delightness
has left me in dismay

Though knowing I won't have you
and me you won't have claimed
My very single fiber
Complies with your demand

This desperate seduction
Whenever our eyes meet
In lingering awaitance
Of bitter and of sweet

Disaster in progression
The happiness we face
Like vivid recollection
That I don't want to face

And yes we may be willing
And able to withstand
The fears that are so chilling
The choices they demand

But never one for sadness
and heartache to avoid
I sense end to this madness
In desperate a void

The path our souls will follow
In aftertime from now
both fulfilling and shallow
bare pain to one we love

(unfinished - pending further development)

e sad bek tu rijeliti (ne nije greška u spelovanju)

al evo još jedna

nešto me krenulo

nevezana za gornje teme i osobe

napisana predmetu žaljenja

Kako sam? - pitaš

I bilo je suza

i smijeha i sreće

i jala, zlobe ljudske

i tuge, manje, veće

i riječi koje bole

i promjene tvoj svijet

i ljudi koji vole

i poprave to sve

I bijah ludo sretna

I rijetko tužna kad

I odrastoh i sazrijeh

al sve to ti već znaš

Moj prijatelju stari

što utvara si sad

I ne želiš to čuti

al pitaš ponekad

I neću ti to reći

jer svrhe nema tu

O mojoj tugi, sreći

ti sanjaš u svom snu

Al san nije o meni

Već tvoga bića dug

što vapi za čim ne zna

Dok vrti se u krug

A prijatelju stari

ja reći ću što znam

da prijatelji nismo

Nit bili smo to kad

Ta iluzija mene

što nosiš je u snu

ko otrov blag kroz vene

jer vjeruješ u nju

Jer to što nekad bješe

tek slabost moja bi

zbog taštine i hira

si trebao mi ti

I prijatelju stari

Ne pominjem te sad

jer shvati - ti ustvari

si ljudski čemer, jad.

Day by day, step by step and a few steps back.
Move by move, touch by touch.
Patience crucial to The Game.
Wheeling you in slowly
More and more
And before you know
I'm under your skin
My darling boy
With stars in your dark eyes
Smiling at me

I'm never going to get used to people shifting their attitudes and behaviour from day to day. I'm having a hard time figuring out the reasons and background of some who act like completely different people depending on their state of mind or some psych bullshit they went through since last they saw me.

What's the damn point. U know U're gonna light up like a chandoleer when we meet again even though U're doing U're best to play it cool now.

What's the fucking point in hiding that spark in U're eye and the fact that you like to have my hand in yours.

What's the point in trying to pretend that it's not happening when it is and when we both know it.

What's the point if tomorrow or some other day U'll try U're best not to notice me but won't be able to.

Just figure it out once and for all and than act like it God damn it!

And all that before I send U to hell and that will be the end. Quit acting like a freak with a fucked up childhood syndrome and just make a fucking decision - AND ACT ACCORDINGLY whether U think I'll like it or not.

P.S. U don't have any idea that I'm starting to hate U and that U're starting to make me sick, so sick to my stomack that sometimes I actually think I'm gonna' throw up when U throw U're bullshit arround.

To sam ja samo paranoična - nije to ništa
To sam ja samo paranoična - nema tu ništa
To sam ja samo paranoična- nije to - to
To sam ja samo paranoična - ima toliko bloggera i stvarno je nerealno misliti da neko ko navodno mrzi "virtualno izražavanje" ima blog i to baš taj blog.
A fino mi je rečeno da se nikada nije desilo ono što je moj prokleti izoštreni instinkt davno detektirao (šta bih dala ponekad da ne shvatam ono što shvatam, da ne vidim, da ne osjetim, da ne pretpostavim i ne povežem)
To sam ja samo paranoična, bez obzira što se sve savršeno uklapa. Nemoguće je - jer da je moguće i da jeste ... ali sigurno nije. A da jeste sve bi se poklopilo, sve bi bilo savršeno jasno i cijela slagalica bi se savršeno složila.  Bila bi to jedna od onih savršenih životnih perverzija koje i na filmu djeluju tako nestvarno i nemoguće. Ali, život piše romane. Fikcija ponekada ne može ni blizu dočarati realnost.

Ako ja to samo umišljam zašto osjetim mučninu svaki put kada pročitam novu epizodu "priče"? Nije mi loše jer se to dešava - loše mi je jer ponekad vjerujem drugima više nego sebi.
Nije to moja stvar, ne dotiče me, ne pogađa, ne moraliziram i ne osuđujem (moraliziranje mi se gadi) jer smo svi mi samo ljudi i volimo, griješimo i patimo ljudski. Niko nema pravo suditi.

Ne, nije to, nije do toga...samo, iz nekog neobjašnjivog razloga osjetim mučninu...

Jednostavnosti Gospodaru!
Bez teških izbora,
Bez neoznačenih raskrsnica,
Bez pogleda Tvog život bi bio lakši
I tužniji...
Ta moja ljubav je iluzija
Noćas spaljujemo iluzije!
Ni sama ne znam šta sam ti željela reći
Ali na vrijeme se zaustavih
Ne želim se više igrati
Nastavi sam
Nađi si novu žrtvu
Ti Sadisto
Shvatih na vrijeme
I to jednom da mi se desi
Uživaj Anđele
Raduj se
Naići će neka nova Ja
I voljeti tvoj pogled

Ah, svi oni, sve te jadne, izmučene i frustrirane male ličnosti koje nisu vrijedne spomena - sve one (i oni) su jadnici i jadnice ograničeni granicama vlastitog pakla, svog nesretnog života, ograničeni pogrešnim izborima pateći za srećom koja im je izmakla iz ruku. Žalosno.

Prosipanje otrova i klimanje glavom je jedino što im preostaje, jedini bijeg iz njihove tužne svakodnevnice.
I znam, da kako danas govore o tebi - tako će sutra govoriti i o meni.
Tužno je to i jadno ali i samilosti i žaljenja vrijedno  - zaboli ali i ojača i pomogne u shvaćanju da je čovjek sam sebi uvijek prvi i najbitniji - barem oni tako razmišljaju. Ima još vremena da na taj virus razvijem imunitet.

Dok živim  - učim. Učim kako ljudi mogu da povrijede čak i one koji ih najviše vole.
Samo još da ti mogu reći sve što ne želim jer znam da bi te povrijedilo.
Ignorance is bliss - nadam se da je tako.

Ostaje samo mučnina i bol u želucu nakon toliko otrova. I razočarenje - u one koje sam kao ti smatrala svojim prijateljima.
Prijatelji su rijetkost - shvatam to sada dok uz kafu gledam lica potencijalnih neprijatelja.
Dok slušam njihove hvalospjeve i zaleđenim smješkom odgovaram na njihove komplimente.
Dok posmatram njihove pokrete i razmišljam o tome kako govor tjela ustvari otkriva toliko.

Napredak je evidentan na svim frontovima - infact - silno "ratovanje" me već blago i zamara (lažem - ustvari uživam).

Kolonije s kvalitetnim zalihama ruda i minerala su nadohvat ruke ali rat se još uvijek vodi za pustinju s jednom veoma dragom oazom.

Kada bi velike vojskovođe razmišljale samo glavom a ne ponekad i srcem svijet bi bio mnogo drugačiji ali još uvjek vjerujem da se za ono(g) pravo(g) vrijedi boriti pa makar svi ostali vidjeli samo komad pustinje i malu oazu - sometimes that's all it takes.

Dodiri od stakla

Interesantna riječ zar ne - ta pretpostavka. Nikada više pogrešnih poteza nije povučeno niti iz jednog drugog razloga do pretpostavljanja. Nikada doduše ni toliko ispravnih poteza.
Moguće je pretpostaviti da drugi pretpostavljaju i doći do pogrešne pretpostavke (ovo me već podsjeća na svojevrsnu rotaciju :) )

Eh sad, dolazimo do kulminacije dileme zvane pretpostavka!
Kako pravilno pretpostaviti?

Prvo, ne treba "skakati na zaključak" (ili što bi braća anglosaksonci rekli "jumping to the conclusion"). Treba pomno i temeljito razraditi situaciju, procjeniti informacije,...bla, bla, bla - to nikome nije interesantno!

Drugo, treba sasvim oprezno postupiti po pretpostavci jer bum postoji mogućnost da se pretpostavka ispostavi zajebom. Uvijek treba ostaviti opcije za spašavanje ega, ponosa i ostalih investicija koje ovise o pretpostavci, ...bla, bla, bla - ni to nikome nije interesantno!

Treće, u slučaju da se pretpostavka ispostavi kao zajeb (vidi Drugo) treba hitno iskoristiti opcije izvlačenja da bi se minimizirala šteta.

Četvrto, u slučaju (a ovi su rijetki) da se pretpostavka ispostavi tačnom razborito je simulirati da smo cijelo vrijeme upravo to znali jer kanda nismo pretpostavljali već smo bili ubjeđeni u to cijelo vrijeme ( :) ). Vuk sit - ovce na broju!

(opet) Eh sad, šta ako nemamo živaca, vremena ili u nekim slučajevima dovoljno razvijen mentalni sklop (i to se dešava nekim ljudima) da ispoštujemo pravila 1, 2 i 3?

E onda se ponašamo nepromišljeno, zaletimo se u pretpostavku pa se zaletimo u postupanje po pretpostavki (ili ono novi pravopis ovo deklinira: pretpostavCi) i ... lupimo glavom od zid kao normalna ljudska bića!
Jer, život je tako kratak za razmišljanje o svakom detalju - kada bi to radili, ne bi ni živjeli.

Živjele pretpostavke jer pretpostavka je majka svih zajeba!

Confused about everything!
Nije ni to tako loše. Ima nekih prednosti u zbunjenosti koliko god konfuzno (hej opet ta riječ:)) zvučalo. Znači da imaš opcije a dok god ima opcija svijet se čini boljim mjestom, Živjele opcije!
E sad, odabrati ispravno je već vještina i mudrost.
Best we can hope for je da odaberemo ono što osjećamo i želimo u tom trenutku - i da se nadamo najboljem.
I sve će biti dobro as long as we stay true to ourselves.
Život se živi a ne preživljava!

Ne pamtim kada sam se onako dobro i kvalitetno naspavala.
Imam gomilu obaveza koja raste geometrijskom progresijom.
I još moram da mislim, razmišljam, planiram, lobiram.
Ovdje nije dovoljno biti pametan, obrazovan, talentovan, uljudan, prodoran.
Neee - ovdje žive divljaci koji upravljaju svime i kukavice koje ih slijepo slijede uz obavezan kompliment.
Ja nikada nisam savladala "umjetnost" komplimenata.
Ne bar kada su u pitanju ljudi koji su mi bitni.
Kompliment u tom slučaju postaje rijedak incident.
Imam dug jezik - ali nikada za komplimente.
Pretpostavljam, a pretpostavka je majka svih zajeba, da ljudi koji su mi važni to znaju, osjete, vide.
Imati "dug jezik" na ovom podneblju nije pametno, nije preporučljivo.
Uvali te redovno i bez iznimke u probleme.
Još ako govoriš istinu.
Ako se usudiš ne misliti poput onih koji te okružuju....
Svi vole komplimente bez obzira iz kog razloga su upućeni.
Ja još uvijek ne.
Možda nekada razvijem i tu sposobnost. Kažu da je to "acquired taste".
Ne želim bezobzirno i nasumično djeliti i primati pohvale.
Želim ih davati samo kada to istinski osjećam a ne stalno - tako gube smisao i težinu.
Ne želim biti ovca u stadu i blejati u pastira kao u Boga.
Ne želim gurua koji će mi život podešavati prema svojoj filozofiji.
Čak i ako bi mi guru bio neko jako drag.
Rađe slušam tišinu nego gromoglasne govore.
Mrzim govore.
Nisam sljedbenik.
Ne volim nametnute autoritete.
Nisam konformista i odbijam se povinovati.


Sve samo u korist moje štete.

Ipak, ponekad, upoznam ljude poput mene. S "dugim jezikom". Koji su uspjeli. Na teži način ali uspjeli. Postigli ono što žele i žive onako kako žele.
I onda, nakon kafe ili kratkog razgovora s tim ljudima pomislim - ima nade, nikad robom, neće mi se desiti ništa što ne mogu preživjeti i iz toga izaći jača.

Dobro je i može bolje. U odnosu na koliko gore bi moglo biti  - odlično je.
Ali bolje može - I MORA!

slika govori sve

Novi dan - nova nafaka.
I još jednom  glavom od zid! I to "momački"!
Eeee da, to se dešava kada ne slušaš starije, pametnije i iskusnije, hoće to tako.

Blago meni - no dobro, naučit ću ja već da bolje procjenjujem ljude.

AFERIM ŠEFE, AFERIM!

Skoro dva cijela dana trajao je sramotni "spektakl" ispred sarajevske katedrale u režiji "zubara-koji-želi-biti-glumac-komičar-.zvijezda".
Skoro dva cijela dana je nekoliko ljudi stajalo s rukom na Hyndai Getz-u i s mislima o tome kako će iskoristiti svoju nagradu  - ako je dobiju.
Skoro dva cijela dana su prolaznici stajali i gledali ponižavajući prizor. Neki sa osmijehom na licu ne shvatajući degradirajuću suštinu blještavog "spektakla" a drugi opet s izrazom gađenja, odmahujući rukom i pitajući se koliko nisko smo spremni otići.
Skoro dva cijela dana si postavljam upravo to pitanje - Koliko nisko i za koliko novca smo spremni poniziti se ispred hiljada gledalaca pred tv ekranima i hiljada slučajnih prolaznika na glavnoj sarajevskoj ulici?
Odgovor je jednostavan - spremni smo se prodati tek za onoliko koliko nam je potrebno da bi preživjeli, onoliko koliko je potrebno da bi si priuštili ono za čim čeznemo a što si inače ne možemo omogućiti - sebi, svojoj porodici, nekome...
Poslije rata su rijetki oni koji mogu osjetiti miris novog automobila, oni koji ga mogu voziti, čuvati i paziti kao malo djete.
Batko degenerik nam je pokazao našu cijenu - možda ne moju ili vašu - ali cijenu ovog društva u cjelini. Cijenu rata, bijede, neimaštine, boli, poniženja...
Noćas spaljujemo iluzije!
Noćas prestajemo biti ljudi!
Noćas gubimo dostojanstvo i ponos!
Noćas se degradiramo - mi učesnici i mi posmatrači - jednako!
Žao mi je, tako mi je žao što je na ljudski ponos stavio markicu na kojoj umjesto cijene piše Hyndai Getz. Žao mi je tih ljudi koje je neimaština natjerala da se tješe kako je to "samo igra".
Udri muški!
Udri po stoki!
Udri ponosom!


(slike preuzete sa www.kameleon.ba)

Neke pjesme nikada ne prolaze, neki stihovi ostaju urezani u naše pamćenje zauvjek. I dok slušam "310 poljubaca", "Sanjam" ili "Pozovi me na kafu draga" - sjećanje se vraća u dane djetinjstva i veliku Phillipsovu liniju koju je moj daidža kupio u Jugoexportu ili negdje vani. Ta linija bila je fenomen sa svojim duplim deckom, gramofonom i ogromnim zvučnicima. Za dijete poput mene ona je bila nešto magično i neistraženo. Koristila sam svaku priliku da se potajice ušunjam u njegovu sobu i puštam neke od stotina kaseta s muzikom. Čak sam i napamet naučila mjesto na kome stoji svaka kaseta - da ne bih bila uhvaćena u mom malom "zločinu".
Niti danas mi ništa ne zvuči tako dobro kao muzika iz onih velikih, crnih profesionalnih slušalica. Tada sam prvi put slušala Indexe. Sviđala mi se ta muzika - činila mi se tako dubokom.
Kada sam poslije rata dobila svoju prvu "bombu" s duplim deckom - taj album Indexa je bio prva kaseta koju sam presnimila (presnimavala sam i ranije s daidžine linije kada bi on bio na poslu i kada bi me deda i nana pustili da se ušunjam u njegovu sobu). Ali ovo je bila prva kaseta koja je bila stvarno moja - moja muzika.
Sjećam se kada sam prvi put vidjela pokojnog Pimpeka uživo - bilo je to na Željinoj utakmici. Kada me je tata upoznao s njim osjećala sam se tako ponosno i ushićeno - jebo te, moj tata je raja s Pjevačem!
Kako sam odrastala, Indexe su zamjenile neke nove grupe i neke nove pjesme ali mi je "Da sam ja netko" uvijek uspijevala izmamiti pokoju suzu ili barem zamućeni odsutni pogled u daljinu.
Slušala sam ih svaki puta kada bih se zaljubila - ne postoji muzika koja na bolji način može dočarati zaljubljenost, onaj osjećaj tihe i burne sreće koji te tjera da se sam sa sobom satima smiješ, ona magija zbog koje po cijeli dan pjevaš i ona toplina koja te obuzima kada pomisliš na njegovo lice dok se ujutro budiš u njegovom zagrljaju. To mogu samo pjesme Indexa i glas velikog Pjevača.
Pjevač više nije s nama, ni Bode, ni Đorđa ni Nede ni mnogih koji su radili, svirali i živjeli sa i za Indexe ali me ipak raduje kada u parku preko puta njihovog Fis-a vidim kako mladi očevi i majke pokazuju prema prozirnom spomeniku i govore svojoj djeci o jednom od najvećih  Sarajlija svih vremena - o Pjevaču i njegovim Indexima. 
Indexi nikada neće iščeznuti jer dok ima ovog grada i ljubavi, generacije će uvijek pjevati i sjećati se.

moja prva kaseta

...Naprosto se tuga desi,
Jer naprosto si tu gdje jesi...

Čudno skroz! Ne mogu da spavam, ne mogu da jedem- ljeto je tu!

Sve što sam očekivala i još mnogo, mnogo bolje. Kreatori filma su se "momački" - gender stereotip:), potrudili da ne zajebu ono što su žene širom svijeta toliko dugo čekale. Za slučaj da film niste još uvjek gledali - šta čekate - ravno u kino! Ovo je definitivno najbolje filmsko ostvarenje koje sam gledala u proteklih par godina. Ne zbog "osobene umjetničke vrijednosti uratka" kako bi to rekli naši uvaženi filmski kritičari ( ili bolje rečeno profesionalni pljuvači) već zbog toga što je perfektna kulminacija najgenijalnije "ženske" serije svih vremena.
Kako god bilo, kako god se završilo - sve je O.K., sve ste vi normalne, poželjne i voljene - sa muškarcem ili bez njega!

Da ne bi Maje, možda ne bih ni otišla. Ovako, perspektiva "potezanja" na Čengić vilu mi je izgledala nekako privlačna i nisam se prevarila. Puno smijeha, dobra muzika i nadasve odlična zajebancija na račun naših uvaženih akademskih glava pretvoriše dosadni utorak u odlično okupljanje :)
Svratite ponekad u Route 66 na Čengić vili - nećete požaliti a možda sretnete ljude za koje niste znali da postoje - normalne, za promjenu!

Što više starim to više shvatam da sve što ljudi rade ima čudan običaj da im se nekada, u nekom obliku vrati.
Bitter-sweet sensation of victory, maybe a laugh or two and life goes on - spinning in circles...

I večeras bi koncert. Bilo je super u starom Vasi Miskinu, prvo Letu

 Štuke pa Laka pa onda definitivni prvaci večeri Dubioza kolektiv.

Taman dovoljno za dobar cheif a nekako premalo za našu sjebanu

političku stvarnost. Šuti i trpi dok ti ne pukne film a

onda... pazi za koga glasaš jebo te!!!

U pet minuta prvog poluvremena Holandija je uspjela Italiji zabiti dva gola i taman kada sam mislila da će utakmica "ohanuti" kad tamo u 77. minuti genijalni holandski golman odbrani haman zicer a minutu kasnije Holandija opet "počasti" italijansku mrežu.
Kažu da žene ne gledaju fudbal - pa ne bih ja ćeif ove tekme mijenjala ni za kakav mahalski Red Carpet ili našu idiotsku varijantu istog Glam Blam ili za kakvu "safunjicu" što ove lokalne hamše prate. Da ne lažem, navukoh se i ja na onu glupost Ratkajeve a svaki put mi od njih i njihovog lažiranja istorije (u korist haman svetih ustaša) skoči pritisak na 250/120 ali za vrijeme Evropskog ili Svjetskog prvenstva - sve ostalo prestaje.
Još samo da nas naš Javni servis barem jednom počasti sa kakvim kvalitetnim komentatorom koji se neće provaljivati kao da je do sada pratio umjetničko klizanje na Islandu.
Neki dan mi debil ode na nerve jer (utakmica Austrija-Hrvatska) non-stop ponavlja Luka Mooodrić sa onim papanskim otegnutim "o" - pa čovjek se ne zove Moooodrić nego Modrić - ne mogu da vjerujem da ne zna izgovorit prezime igrača iz susjedne države. Kako li tek onda izgovara prezimena stranih igrača? Nikako - eto kako! I ja za to plaćam pretplatu - platila bih im duplu samo da ovi debilni komentatori hoće ušutit pa nek' nas lijepo puste da sami u glavi komentarišemo - rahatnije bi bilo i njima i nama. Ili to ili da nam uključe HRT 2 - oni njihovi barem znaju o čemu pričaju.

Prije par dana slučajno (jer to pokušavam po svaku cjenu izbjeći) sjedoh u tramvaj. U jednom od na-prste-jedne-ruke-se-mogu-izbrojati "glanc" novih tramvaja prilagođenih potrebama osoba s invalidskim kolicima (HVALA BOGU I TO DOČEKASMO!) ugledam zgodan dodatak - plastične držače za ruke s prostorom za reklamni letak u unutrašnjosti. Slijedeće ugodno iznenađenje je da je letak reklamirao domaćeg proizvođača - Violetu. I taman kad pomislih kako i u tramvaju inače poznatom samo po smradu i žvrljotinama tipa Hamo+Adelisa ili Horde Zla j... Manijake, mogu doživjeti nešto pozitivno pogled mi se spusti na dva maloljetna dripca primitivnih fizionomija i papančicu s njima. Tako se ja oprostih s dobrim raspoloženjem i "nazvah selam" visokom pritisku!
Jedan od dvojice seljačina koji su stajali ispred mene je vjerovatno prvi put u životu vidio držač za ruke kako visi sa šipke i počeo ga pažljivo "analizirati". Stoka je ustvrdila da se unutar obruča držača nalazi omotač od gume namjenjen da zaustavi klizanje držača po metalnoj šipki (koje često može završiti neželjenim posljedicama udarca u suputnike pri naglim kočenjima grasovih "lavova" vozača). E tu je naša seljačina odlučila da pomenuti gumeni uložak "iščeprka" i uništi u čemu je i uspio dok su komadići gume završili na mojoj glavi. E dosta više pomislih i izrevoltirano viknuh dripcu da odmah prestane uništavati tramvajski inventar i da se vrati u svoje prokleto selo pa neka tamo do mile volje "čeprka" po "babinim" civarama. Dripac se okrenu (pomislih da će me "spucat štosem") i za divno čudo izgovori "Izvini." te izađe na slijedećoj stanici. Znam da se ljudi, pogotovo nakon ubistva Denisa Mrnjavca, boje ali da se svaki put neko odvaži da "pospremi" razne seljačine na svoje mjesto možda bi situacija u javnom gradskom prevozu bila mnogo bolja i možda do pomenute tragedije ne bi ni došlo. Dajte malo petlje ljudi, ne dajte seljačičima i halaši da nas gaze! DOSTA VIŠE BA!

Ima li išta gore nego gledati glupavu emisijicu Damar i patetičnu olupinu od čovjeka zvanu Emir Hadžihafisbegović u ulozi ministra kulture i samog sebe i sve to na solidan mamurluk. Sjede njih dvojica i lamentiraju o Audiciji - kontam hajd dobro, o Kusturici - tu mi se već želudac okreće od abnormalne količine patetike jer veli Emir da bi za Emira i u tuču stao i život dao. A tek onaj wanna- be mršav, lijep i dobro obučen voditelj bez imalo talenta koji maše svojim novim mobitelčićem - samo čekam kad će odnekud izronit ona razbijačka sirovina Sadik Bahtić i počet vikat "Eto vidite da novinari javnog servisa unose mikrofone ljudima u lice, udri ga Emire, ko vas je pozvo', ja nisam pozvo, izlazi baaaa!"

Moj Emire hajde ti fino nazad u svoj kanton pa tamo ministruj jer ti brate ovdje ne ide il' se fino drži glume - to brate najbolje znaš pa ćemo te mi svi opet, što bi ti reko SUPORTIRAT!









 

Sada je skoro 5 sati ujutro a ja sam u jednom od svojih fanatično ironično-cinično-sarkastičnih raspoloženja - i neka sam! Baš mi je drago, baš volim kada sam takva, ništa mi ne promiče a moj kritički potencijal je najvišem nivou i da mi se ne spava mogla bih satima pisati o svim onim stvarima koje "normalni" ljudi ne primjećuju ili nemaju potrebu da ih kritikuju. Još samo da razmislim...šta bih to danas mogla kritikovati: fakultet - nikako, tamo je sve fenomenalno "Go, go Gadget Lobotomizor!", sunovrat bosanskohercegovačkog društva cic! - što bi rekao kolega Džambolaja - boli me ....., stupidni spektakl zvani Farma - pa to je valjda selfexplanatory svakome ko je pogledao barem reklame tog primitivnog televizijskog ostvarenja.
Znam! Kritikovat ću sebe!

Zato što:
Priznajem, nisam shvatila (Viktorija)
Mislim dakle postojim - Govorim dakle bolje da me nema
"Ironijom kroz život" (ustvari sarkazmom op.a.) hodim - navodno
Feminizam a la emancipovane bošnjakinje pretpostavlja da se ofarbam u crveno i počnem oblačiti u second hand-u
Najbolje žene ne misle nego trepću
Najbolje žene ne govore nego muče
Najbolje žene ne gledaju oko sebe već predase' - ko jebe alternative
Najbolji muškarci - ne postoje
Mislim da bi pod hitno trebalo kreirati web site Posao.za.je.ba na kom bi se za poslove moglo licitirati u korist i za račun poslodavaca i dobro uvezanih moćnika - legalizujmo korupciju!
Me razumije samo uski krug ljudi
Želim s tim ljudima provesti što je moguće više vremena
Nemam profil na Derneku, facebook-u i sličnim on-line poduhvatima koji nam omogućavaju da ostanemo u kontaktu s prijateljima širom svijeta i izgubimo kontakt s onima koji nas okružuju jer ko još pije kafe s prijateljima- samo im pošaljite hug i ostavite msg na super wall-u. Kome još treba konverzacija oči u oči.
Sam podvojena ili možda i potrojena ličnost a svaka od njih želi različite stvari u isto vrijeme
Naprosto se tuga desi (Čola propjevao Djoleta)
Odlično pamtim samo one stvari koje me istinski zanimaju
Čitam previše knjiga s premalim tiražem
Mi se pritisak podigne svaki put (prečesto nažalost) kada gledam lokalne informativno-političke programe ili čitam lokalne "tiskovine"
Radim sve u zadnji čas
Ne spavam dovoljno
Ne vježbam dovoljno
Previše pušim
Premalo pijem
Imam prijatelje koje također niko "normalan" ne razumije
Mi je mrsko penjati se na Alifakovac :)
Brzo učim a još brže shvatam
Će me moja percepcija jednog dana glave doći
Vidim a ne vidim, čujem a ne čujem
Postajem umorna od rečenice "Ovo je naravno samo između nas" i "U strogom povjerenju" - ama ljudi ne želim da znam, neću da slušam!
Mislim da je u životu važno da te vole pravi ljudi
Za prijatelje skačem u vatru i borim se sa vjetrenjačama
Volim sebe!

...

"Oni pucaju a mi bježimo" - jedna od genijalnih ratnih rečenica koju sam davno čula od nepoznatog čovjeka u prolazu ili bolje rečeno u trku ispred snajpera tamo negdje blizu Vojne bolnice. Djete koje je zapamtilo tu rečenicu a koje ju tada nije razumjelo je danas odraslo i ubjeđeno je da više nikada neće bježati i da će ostati da brani i posljednji tračak građanskog duha u ovoj zemlji koja je, nažalost, sve više sve drugo nego građanska...i zato napisah slijedeće.

Professoressa divertiti!!

Mirjana Kasapović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu nedavno je objavila „follow-up“ svoje knjige „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Zagreb : Politička kultura, 2005) oličen u njenom tekstu „Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini“.

Ovaj tekst je reakcija na floskule izrečene u pomenutom uradku nastao zbog potrebe autorice da reagira i time na skroman način pokuša doprinjeti odbrani građanskih stavova mnogih, nepravedno – na nivo „pripadnika tog i tog naroda“- reduciranih građana Bosne i Hercegovine.

Pa, da počnemo...

1.

Kasapovićka smatra konsocijaciju idealnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu pravdajući to „neviđenim uspjesima“ konsocijacijskog modela od kojih osobito izdvaja Izrael?!?

Kanada je još jedan, doduše ne u potpunosti, sjajan primjer neke vrste- po Kasapovićki- polu-konsocijacije u kojoj francuska manjina uživa stanovite prednosti ovakvog uređenja.

Ako bi slijedili Kasapovićkinu logiku (ako se to logikom uopće može nazvati) tada bi i susjedna Hrvatska bila adekvatan kandidat za konsocijacijsko ili barem polu-konsocijacijsko uređenje u kojoj bi Srbi kao manjina imali pravo na vlastitu pokrajinu (ili sličan oblik unutardržavne teritorijalne zajednice zašto ne i federalnu jedinicu?), na uvođenje srpskog jezika kao drugog službenog jezika u zemlji (mogu već zamisliti poslanike u Saboru kako se žale da su tekst nekog zakona dobili na srpskom te kako energično traže da im se isti prevede na hrvatski), na pravo veta (no tada bi već intelektualci Kasapovićkinog profila na sav glas vrištali o tiraniji manjine) te na sva ostala prava koja pripadaju jednoj etničkoj zajednici u okviru konsocijalnog modela.

Umjesto toga Kasapovićka konsocijaciju vidi kao jedino rješenje „problema Bosne i Hercegovine“. Tako je naravno lako biti general poslije bitke, pardon poslije etničkog čišćenja. Naime, Hrvatska nema više izražen problem srpske etničke manjine i njenih zahtjeva budući da se za vrijeme Tuđmana pobrinula da tu manjinu temeljito „očisti“ sa svoje teritorije kao što je Srbija pokušavala „očistiti“ sve one koji nisu Srbi sa prostora planirane Velike Srbije. Budući da je Tuđman u svojoj nakani skoro uspio, Kasapovićka bi sada iz skoro „očišćene“ Lijepe Njene da izkasapi moju državu. Istu onu u kojoj ja (kao pripadnik famoznih „ostalih“) a sve zbog „uvoda u konsocijaciju“ oličenog u Ustavu BiH, nemam nikakvih prava odnosno imam pravo da biram (predstavnika jednog od 3 konstitutivna naroda) ali nemam pravo da budem birana pa tako i ne mogu glasati za „svoje“ jer se „moji“ nemaju pravo kandidirati pa moram da biram „njihove“ koji iz svih sila upiru da se moja prava nikada ne ostvare. Dakle, ako BiH nastavi putem konsocijacije biti će odgovorna za kršenje mojih ljudskih prava!

2.

Što se tiče Kasapovićkinih neukusnih i nadasve neukih napada na, kako ih naziva, „bošnjačke liberale“ oni manje-više govore sami za sebe. Kasapovićka je iz konteksta a u svrhu potkrijepe vlastite teze, izvukla riječi Nerzuka Ćurka što je evidentno svakome ko njegov članak u prethodnom broju „Status-a“ pročita a posebno se okomila na Asima Mujkića kao jednog od vodećih „bošnjackih antikonsocijacijalista“

Nazvati Mujkića Bošnjakom (u kontekstu u kojem ga takvim naziva Kasapovićka) pa uz to još i bošnjačkim liberalom – kakvog li apsurda! – bilo bi jednako stupidno kao nazvati samu Kasapovićku Bosankom jer bi to podrazumjevalo njihovo prisilno „guranje u tor“ kojem sami ne žele pripadati iz jednostavnog razloga što su u tom „toru“ rođeni što bi za posljedicu imalo kršenje njihovih osnovnih prava na vlastito opredjeljenje. Nazvati Kasapovićku Bosankom bilo bi iluzorno jer dotična (osim mjesta rođenja – Sarajeva) djeluje u Hrvatskoj i smatra se Hrvaticom.

3. (iz širokog opusa kolumnistice Kasapović)

Jedan od najvećih apsurda Kasapovićkinog angažmana je njeno pasionirano napadanje građana Bosne i Hercegovine - Hercegovaca koji sebe također smatraju Hrvatima pri čemu im je jedini „grijeh“ mjesto rođenja i življenja – Bosna i Hercegovina. Pri tome Kasapovićka, u svojim napadima na glasačko pravo onih koji se Hrvatima u BiH smatraju, to pravo negira agitirajući njegovo ukidanje a u isto vrijeme sebi dozvoljava da kao netko tko se prava na upliv u budućnost „rodne grude“ odrekao i dalje želi postati akterom (i zašto ne to reći – kreatorom) njene budućnosti. Ako Kasapovićki toliko smetaju Hercegovci i njihov politički ( pa makar samo glasački) upliv u hrvatsko društvo, nije li paradoksalno da joj pri tome nije palo na pamet da potiče iz iste države kao i omraženi Hercegovci (i u manjem broju Bosanci s hrvatskom domovnicom) koje napada iz čega slijedi da je jedina razlika između Kasapovićke i Hercegovaca u mjestu prebivališta ali joj pri tome ne smeta vlastito mjesto prebivališta kada a priori donosi „konačni i pri tome ispravni sud“ o budućnosti zemlje u kojoj ne prebiva (ovdje nikako ne želim poreći pravo naučnika širom svijeta na proučavanje ne samo vlastite već i drugih država s distinkcijom da Kasapovićka slučaju BiH ne prilazi s čisto naučnog stanovišta već sa sasvim jasne ideološke koncepcije).

Konstantni antagonizam Kasapovićke naspram žitelja njene „bivše“ domovine nema logično objašnjenje ali sam sigurna da objašnjenje takvog ponašanja i motivacija istog itekako postoji osobito ako se promatra u kontekstu ostalih „novopečenih Hrvata“ porijeklom iz BiH u akademskim krugovima susjedne države (poput na primjer Mladena Ančića – čiji se pogledi na povijest BiH ne razlikuju bitno od Kasapovićkinih i koji su također rezultat intelektualnog diletantizma i ideološkog interpretacionizma u svrhu validacije vlastitih stajališta) koji svoj status Hrvata pokušavaju uporno afirmirati propagiranjem za njih adekvatne ideologije.[1]

4.

Kasapovićka navodi „Kad sam se upustila u analizu Bosne i Hercegovine uocila sam da politiku te zemlje presudno odreduje njezina glavna “kontekstualna varijabla” – povijesno stara i duboka vjerska, etnicka i nacionalna podijeljenost društva“( Mirjana Kasapović: Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini, magazin Status 2008.- internet izdanje na www.status.ba)  namjerno „zaboravljajući“ da nacionalna podjela ove zemlje nikako nije „povijesno stara“ jer datira iz doba vladavine Austro-Ugarske kada je nametnuta od strane Srbije i Hrvatske putem propagande na svim društvenim razinama (putem crkava, novina, knjiga, izravnog političkog utjecaja i sl.) – toliko o kontekstu, što se tiče etničke podjele ona i jeste ideološka konstrukcija jer Bosanci i Hercegovci djele zajedničko rasno porijeklo, zajedničku povijest, zajedničke običaje i zajednički jezik (koliko god se ideolozi jezičke podjele trudili to opovrgnuti no to je zasebna tema i predmet, jednako žučne, rasprave lingvista). Ta „namah“ etnička različitost bosanskohercegovačkog društva je upravo posljedica prethodno pomenutih propagandom nametnutih ideoloških konstrukcija deriviranih od strane srpskih i hrvatskih intelektualno-političkih krugova. Prema tome, izuzev vjerskih razlika ne postoji utemeljenje „kontekstualne varijable“ podjeljenosti bosanskohercegovačkog društva.

Umjesto zaključka:

Ako ćemo se „držati“ kontekstualizma onda bi bilo sasvim logično sagledati kontekst nastanka ovih artificijelnih razlika te zaključiti da one realno i jesu nametnute. Posmatrati ih kao datost značilo bi tumačiti ih tekstualistički što Kasapovićka upravo i čini a da toga, možda, nije niti svjesna.

Jedini valjan zaključak i jedini validan argument protiv konsocijacijskih nastojanja je nasreću i jedini potreban da se ova tematika razriješi i sahrani u raku deplasiranih konstrukcija je slijedeći: Bosna i Hercegovina ni u kom slučaju ne može (p)ostati konsocijacijski aranžman jer bi to značilo kršenje osnovnih ljudskih prava svih njenih građana. Potvrda ove teze nalazi se u najvišem zakonskom aktu Bosne i Hercegovine – njenom Ustavu (Anex 4 Daytonskog mirovnog sporazuma) koji u svojoj Preambuli potvrđuje predanost implementaciji i odbrani ljudskih prava i sloboda u skladu s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima. Izborni zakon Bosne i Hercegovine koji određuje sprovođenje izbora i mehanizme glasanja kao i uvjete pod kojima se građani Bosne i Hercegovine mogu kandidirati za pozicije uprave, ova prava direktno krši :

„Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima - Član 21.

1. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju javnim poslovima svoje zemlje,

neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.

2. Svako ima pravo da na ravnopravnoj osnovi stupa u javnu službu u svojoj zemlji.

3. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbeđuje sloboda glasanja. „

Član II, paragraf 2. Ustava Bosne i Hercegovine  glasi: „Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“

I na kraju dovoljno je citirati Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i njegov Član 25.

„Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije pomenute u članu 2.  i bez neosnovanih ograničenja:

a) da učestvuje u upravljanju javnim poslovima, bilo neposredno, bilo preko

slobodno izabranih predstavnika;

b) da bira i da bude biran na povremenim istinskim, opštim, jednakim i tajnim

izborima, koji obezbeđuju slobodno izražavanje volje birača;

c) da bude primljen, pod opštim jednakim uslovima, u javne službe svoje zemlje.“

Konsocijacija i osnovni mehanizam njene održivosti sadržan u diskriminatornim praksama Izbornog zakona jasno krše ove međunarodne sporazume koje se Bosna i Hercegovina obavezala primjeniti i poštivati i koje je nadredila vlastitim zakonima dajući im prioritet i eksplicitno ih navodeći u vlastitom Ustavu. Bez potpore od strane diskriminatornog izbornog zakona konsocijacija biva ogoljena i reducirana na ono što upravo i jeste – nespretni pokušaj kreiranja i implementacije demokratskog društva nedemokratskim i diskriminatorskim mjerama.

Kasapović

boomp3.com

TREBLEBASS

Kreni sa mnom

Zadnji put

Vjeruj mi

Daleko od mraka bolje ćemo znati

Ništa nije teško

Naša lica još su lijepa

Zatvori mi oči

Neka kraj nas jure, nek se lome prsti

Idemo na ples

I Svijet je opet mlad

I samo šuti

Gdje su bile riječi kad nije bilo nade za nas

Samo dugi dani nestali u tami

Gdje ništa nije važno

Raširi ruke

Ruke su ti snažne

Upri iz sve snage, nek se cijedi znoj

Nek koža pukne

Mi idemo na ples

I Svijet je opet mlad

Udahni zrak koji dolazi

Sve je gotovo i mi smo spašeni

Naša lica još su lijepa

Zatvori mi oči

Neka kraj nas jure, nek se lome prsti

Idemo na ples

I svijet je opet mlad

Ne mogu da vjerujem - gledam jebene Ratkajeve!?!
Najgluplje televizijsko ostvarenje, u poređenju s kojim Esmeralda zaslužuje Oskar u svim kategorijama, "uradak" s nevjerovatno idiotskim scenarijem i kostimografijom od koje se ježe svi koji su ovu tv monstruoznost gledali - a ja sjedim i gledam to čudo. Doduše, pišem ovo i gledam to čudo i čudim se samoj sebi.
U ovom tv ludilu partizani su u šumi na pikniku, ustaše i gestapovci su ustvari fini i neiskvareni ljudi, ilegalci trčkaraju malo u šumicu malo u grad, trudnice u jednom momentu umiru u bolnici a već u drugom skakuću po obroncima kao divokoze...a tek spletke i zapleti...e od toga bi se već mogla napisati bolja komedija. Bilo bi odlično kada bi neko napravio parodiju na ovu glupost  - ne bi se morao previše ni truditi - mlađahna "glumica" koja je pisala najdebilniji scenarij stoljeća se već dovoljno potrudila da od ove trakavice napravi dobru zajebanciju!

Maloprije slučajno "nabasam" na blog budidrug.blogger.ba/

i načisto se rasplačem čitajući post o posjeti ovih plemenitih mladih ljudi

Zavodu Pazarić, jako mi je žao što nisam ranije saznala za ovu akciju ali sudeći prema

 onome što sam na pomenutom blogu pročitala, akcija će se ponavljati svaka

dva mjeseca dakle ponovit će se krajem aprila pa molim sve

vas koji ste u mogućnosti da na bilo koji način

(donacijama odjeće, novca ili namirnica - bilo

čega što možete donirati) pomognete ovoj akciji

da se javite na mailove organizatorica akcije koje ćete naći na

blogu  budidrug.blogger.ba/  (namjerno ponavljam link).


Podržati ovakve akcije je stvarno najmanje

što možemo učiniti!



 

Konačno neko kome je stalo!
Ne postoje dovoljno adekvatne riječi hvale pa umjesto njih vam preporučujem da posjetite blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića http://zeljkokomsic.blogger.ba/

I ONO sebe naziva reisom!
Svašta, u ovoj zemlji je izgleda došlo vrijeme iživljavanja na nemoćnima pa tako po Sarajevu pale starice i ubijaju djecu po tramvajima, nadrkani kantonalni premjerčići uzimaju si za pravo derati se i vrijeđati vođe nevladinih organizacija jer su im ( TO BE(OR NOT TO BE) JARA BI) ukazali na to koliko su nesposobni ( Taaaaajooooo, meenee je strah! - Ma čega je tebe strah? Gladi  nije - tajo se dovoljno nakro, nije ni fizičkog napada- tajo tebe nikome ne da,  pa ĆEGA TE ONDA KOJEG KURCA STRAH?!?)  a naš reis'ul-ulema se uhvatio iživljavati nad ateistima i "ostalima" pa mi tako uvrijedi pola familije i prijatelja, nekoliko profesora, komšija, poznanika i sve one ( uključujući i mene iako bih toj grupaciji "trebala" pripadati) koji se u BOŠNJAČKOM dijelu Federacije Bošnjacima ne osjećaju. Šta papak od Kaknja zna o toleranciji i u krajnjoj liniji o samom moralu kojeg tako zdušno propovijeda? Da li je za reisa Cerića moralno da on živi u ogromnoj vili Rate Dugonjića, vozi se (pardon, voze ga) skupim Mercedesom, nosi Armanijeve mundire dok LJUDI U SARAJEVU KOPAJU PO KONTEJNERIMA, STOJE U REDOVIMA JAVNIH KUHINJA, ŽIVE U STRAĆARAMA, GRIJU SE NA RATNE IMPROVIZOVANE PEĆICE NAPRAVLJENE OD PAR KOMADA LIMA I DOK IM PROKIŠNJAVA KROV A SPAVAJU NA STAROM MADRACU KOJEG SU NAŠLI NA SMETLJIŠTU ? DŽUBRE JEDNO BEZOBRAZNO KAKO TE NIJE STID VAZITI I SRATI S TOG RUČNO RAĐENOG MINDERA DOK TI NAROD ZA HLJEBA NEMA, KAKO TE BOGA NIJE STID, IMAŠ LI OBRAZA?
UMJESTO DA ORGANIZUJEŠ HUMANITARNE AKCIJE TI SE UHVATIO UVOĐENJA VJERONAUKE U ŠKOLAMA U KOJIMA TOLIKO DJECE NEMA NOVACA NI DA SE NORMALNO HRANI, UMJESTO DA ŽIVIŠ KAO I TVOJ NAROD TI SE UHVATIO PROPOVJEDANJA MORALA I VRIJEĐANJA SVIJU KOJI NISU TVOJE VJERE, TI SI RUGLO CERIĆU I TREBA TE BITI STID - AKO NE TVOJIH NAPAĆENIH VJERNIKA KOJI OBORENOG POGLEDA PUNOG TUGE PROSE KORU HLJEBA - ONDA BAREM BOGA SVEVIŠNJEGA A BOJIM SE, DOK TE STIGNE NJEGOVA KAZNA VEĆ ĆEŠ PREVIŠE ŠTETE NA OVOM DUNJALUKU NAČINITI!

*preuzeto sa web stranice magazina BH DANI

Čuti pokoju pametnu od nekoga koga pametnim smatraš ( a takvi su danas rijetki, nažalost ) pravo je zadovoljstvo!

Bilježim se sa štovanjem vama rijetkima :) "Krivi" ste što ne gubim nadu da u BiH još uvijek ima izgleda i mjesta za nas koji njenu budućnost vidimo drukčijom od njene turobne sadašnjosti! Hvala!

boomp3.com

Nenad Veličković  13.04.2006.

Pederastija

(preuzeto sa www.6yka.com)

Nova, friška, drugačija godina...
Da li je to stvarnost ili iluzija koju bi voljeli realizovati?
Nova godina može biti sasvim novo iskustvo ako ga takvim učinimo ili se može pretvoriti u još jedno veliko razočarenje za sve one koji bi željeli promjeniti svoj život ali jednostavno nemaju dovoljno petlje za to.
Godina pameti i gluposti, godina velikih političkih padova i evidentnog uspjeha (parafiranje SAA-a), godina kontradikcija i konzistencije. Čudna godina koja neće biti zapamćena ni po dobru ni po zlu.
Pomalo od svega i po svačijem ukusu, sam Bog (ako ga ima) zna na šta će ličiti ova nova godina...
Sretno vam bilo svima, želim vam sve najbolje, pamet i prosperitet, ljubav i mržnju, dobro i zlo, mnogo sreće (to ovdje nikada nije na odmet), i mnogo, mnogo, mnogo zdravlja. Zdravlja da preživite sve apsurde naše stvarnosti, zdravlja da ne obolite od malignih napasti koje nas polako uništavaju, zdravlja razuma i zdravlja duha!
Naravno, kao i uvjek, treba biti pozitivan jer, ko zna, možda 2008. donese mnogo neočekivane sreće a možda nam i političari kojim čudom postanu razumni, nikad se ne zna možda ih kao u filmovima "strefi" struja pa im se poremeti ovaj nacional-šovinistički moždani sklop i onda postanu odgovorni i pametni- hi, hi, hi!
Što se privatnog života tiče ne bi mi niti najmanje smetalo da slijedeća godina bude kao i prošla :), štaviše - nadam se da hoće
Sretna vam Nova!

Crno

ili Bijelo?

Ništa više nije isto kao prije,
Bajram nije isti,
Bez vas...
Vječni rahmet vašim dobrim plemenitim dušama!

Nana Fatima

Tetka Fadila

Galija - Dodirni me

Gledam te nekim drugim ocima
Upravo onako kako ne treba
U tebi je Vojvodina zaspala
Sto izvora nigde obala

I ne shvatam sta mi se desava
Nedostaje mi rec koja resava
U tebi je neka tajna ostala
Ko muzika starih majstora

Dodirni me sasvim slucajno
Poljubi me filmski nestvarno
I najlepse kad je prestani
Okreni se i nestani

Osec'am nesto cudno u vazduhu
Ceo svet na jednom jastuku
Na postelji od punog meseca
Nikom se ovde ne spava

Dodirni me...

Odrastanje i sazrijevanje je proces u kojem polako nestaju naše iluzije. Počinjemo bolje razumjevati svijet oko sebe a to podrazumjeva i povremeno razočarenje, postajemo oprezni, gubimo mladalačku iskrenost, počinjemo planirati i analizirati.
Danas spaljujemo iluzije!
Jedna od mojih najvećih bilo je čvrsto vjerovanje u racio. Oduvjek sam mislila da našim ponašanjem upravlja samo svjest a nikako neki mistični fenomen podsvijesti. Kako zaboga neko može uraditi nešto podsvjesno?
Da se razumijemo, nisam podsvijest smatrala podmuklom izmišljotinom psihologa i psihijatara u cilju ispiranja mozgova njihovih pacijenata ( kao što neki teoretičari zavjere tvrde - ali i oni su svojstven soj pacijenata ) ali sam smatrala da barem našom motorikom upravlja svjest i da su naši pokreti predodređeni uzrocima razumne prirode.
Očigledno nije tako.
Sjećam se "sijela" od prije nekoliko godina kada smo moja prijateljica i ja objašnjavale našoj trećoj prijateljici kako da razvije instinkt za opažanje specifične muške gestikulacije i ponašanja u situacijama kada im se žena dopada. Naravno, "preradili" smo i poglavlje ženske manirologije u situacijama kada im se dopadaju muškarci. Predavanje se svodilo na poglede, pokrete ruku, način i ton govora i ono što se govori, flertovanje, odgovore na obavezna pitanja tipa: "Kako znam da mu se dopadam?", "Kako da budem sigurna da ga stvarno volim i da to nije samo privremena zaluđenost?", "Kako da znam da me on stvarno voli?" i slične gluposti koje neiskusni djevojčurci žele znati kada se počnu upuštati u lov na suprotni spol. U našem slučaju prijateljica je bila sve osim djevojčurka sa svojih 27 godina ali smo je razumjele imajući u vidu njen strogi konzervativni odgoj i životni moto "No sex before marriage!". Kada je Jessie objasnila fenomen podsvjesti koji nas "tjera" da osobi koja nam se dopada šaljemo "signale" kojih uopće nismo svjesni reakcija je bila moj monolog o flertovanju kao svjesnoj "lovačkoj" radnji kalkulisanoj u svrhu dobivanja "plijena". Šta je to nesvjesno u flertu? Svjesni smo treme i osjećaja postiđenosti koje osjetimo kada nam se približi potencijalni partner, svjesni smo "dobrih" i "loših" poteza koji bi mogli uticati na partnerovo mišljenje o nama i na kraju svjesni smo kad zavodimo a i u velikoj mjeri kada bivamo zavedeni - tu nema ništa podsvjesno!
Dobih danas mail od Rach, koju smo instruirale, sa mnogo sretnih sjećanja i zahvalom na našim "instrukcijama", veli da je danas sretno udata upravo zato što je pravilno protumačila signale svog muža koji je bio užasno stidljiv i nikada ne bi "napravio prvi korak" iako je bio jako zaljubljen u nju a bez naših "instrukcija" ona ne bi bila u stanju protumačiti njegove "podsvjesne" signale što je rezultiralo u tome da mu je ona prišla prva i ... danas su u sretnom braku.
Svaki dan naučim nešto novo - Živjela podsvjest!!!

Današnji dan je jedan od onih dugih napornih dana u kojima se naradite i poslije kojih vam samo dođe da se strovalite na krevet i spavate.
Nakon svega toga dođe lijepi crni princ u ljubičastom Polu i život je odjednom lijep, umor nestaje a zavlada mir... Hvala dragi!

Nekada težak, nekada lagan, nekada gorak a nekada čak i presladak - sve u svemu život je fenomenalna avantura i velika zabava za one koji se znaju zabavljati.
U većini slučajeva jedini koji utiču na to kakav će život biti smo mi sami. Prestanite brinuti zbog stvari koje ne možete promjeniti i promjenite na bolje one koje možete... i uživajte, iskoristite mogućnosti koje vam se pružaju i započnite svaki dan s osmjehom.
Carpe diem dragi čitaoci i ne dopustite niti jednoj prilici da vam promakne, ko zna možda se više neće ponoviti.
Život je super, genijalan i definitivno vrijedan živjeti 100 na sat.
Pokupih neki dan mudrost Johna The Biscuit-a iz serije Ally McBeal: Svaka godina koje se ne sjećaš po radosti ili tugi je izgubljena godina!
Ako vam je od mene čitajući ovaj post, prešlo barem malo mog fenomenalnog raspoloženja - drago mi je.
Be happy, I know I am!:)

Napomena:
Napisano pod uticajem "Severe Post Excellent Sex Disorder" i "Great Professional Success Syndrome"

Al' je l(ij)ep ovaj sv(ij)et...

Upravo sam pročitala mail u kojem su me administratori Blogger.ba obavijestili da je korisnica FrauSS banovana zajedno s njenim fašističkim blogom DEUTSCHLAND.
Zahvaljujem se administratorima na podršci i brzoj reakciji.
Blogger.ba je još jednom dokazao svoj demokratski karakter i predanost principima moderne liberalne misli.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
Neka se nikada ne ponovi i ne zaboravi!
Hvala svim blogerima i blogerkama na njihovoj bezrezervnoj podršci - uvjerili ste me da u našoj zemlji još uvjek postoji duh demokratije, filantropije i altruizma koji vrijedi njegovati i podržavati unatoč fašističkim i šovinističkim retorikama koje ovih dana stiču sve više poklonika. Hvala vam!

Zar je moguće da se na našem cijenjenom Bloggeru propagiraju insignije (oznake, znakovi, obilježja) FAŠIZMA?
Zar je moguće da oni koji ih propagiraju poput izvjesne blogerice "FrauSS" nisu banovani?
Da li je moguće da u današnje doba kada cijela Europa, predvođena upravo Njemačkom , najoštrije osuđuje fašizam da se na našim prostorima on širi i štiti u vidu kojekakvih Thompsona i ostalog smeća?
Iako pomenuta blogerka ili blogerica (kako vam volja) piše o grupi Ramsstein njen avatar i nick su NEDOPUSTIVI!
Pomenuta blogerka posjeduje i blog pod nazivom DEUTSCHLAND gdje hvali Treći Rajh, ubilačke nacističke odrede ( SS i sl.) i tekovine nacizma i fašizma što je NEDOPUSTIVO!
Predlažem administratorima da joj se profil i blogovi pod hitno banuju jer sve drugo bi značilo da administratori Bloggera.ba podržavaju propagiranje FAŠISTIČKIH insignija.
Nečuveno, nevjerovatno, nemam riječi...odvratno!

Sve blogere koji se slažu s mojim stavom molim da pošalju mail administratorima Blogger.ba na mail info@blogger.ba
(s one mail adrese s koje su registrovani na Blogger) te da i na taj način izraze svoje nezadovoljstvo po ovom pitanju.
UNAPRIJED HVALA!

SRAMOTA

SRAMOTA!

Gledam pomenuti kviz i dođem do zaključka da bi retardiranu, neobrazovanu i GLUUUUPU takmičarku EMINU HADŽIĆ definitivno trebalo uvrstiti u GINISOVU KNJIGU REKORDA kao NAJGLUPLJU TUKU NA PLANETI!!! Osim što je poslovicu "Upala sjekira u med" prekrojila u "Upala LOPATA(???) u med" jer se, po njoj, "Kod nas tako kaže" (Gdje to, u Vražalicama kod Rogatice???), pomenuta imbecilka nije znala da je Brazil najveća južnoamerička država ( Pa kravo glupa jesi li ti ikada vidjela geografsku kartu?) te (ovo je stvarno za nepovjerovati ) ,kao kruna svega, nije znala da je vitezove "okruglog stola" predvodio kralj Artur. Među ponuđenim odgovorima na potonje pitanje bili su: Kralj Lir, Klodovik, Tezej i naravno Artur. Njen komentar bio je da ona ( profesorica BHS jezika !?!) NIJE ČITALA KRALJA LIRA, a da joj ime Artur ( Arthur, eng.) zvuči GRČKI!!!
Imbecilka koja za sebe tvrdi da je poznavalac narodnih poslovica (vidi početak teksta) NIKADA NIJE ČULA ZA POSLOVICU "Biser(j)e pred svinje" nego je na pitanje: Dopuni poslovicu "Biserje pred..." htjela odgovoriti  "...vrata". Jedini razlog što je dogurala do 6. ili 7. pitanja je to što joj je Vinko Štefanec (voditelj zgrožen nad njenim neznanjem) izdašno pomagao.
Kon-tiki nju podsjeća na Holandiju i cvijeće umjesto na vrstu primitivnog plovila-splava, džudisti se po njenom "inteligentnom" logičkom procesu bore na "mamamiju" a ne na tatamiju a sestra Alberta i Stephanie od Monaca se zove Josephine a ne Caroline. Srećom, ovo zadnje pitanje je pohlepnu glupačicu eliminisalo iz kviza na vidno oduševljenje inteligentnijih osoba iz publike pa čak i neznanjem šokiranog voditelja.
Ovakvim ekstremnim primjercima kardinalne ljudske gluposti definitivno bi trebalo (POD HITNO) oduzeti fakultetske diplome!

Muka mi je više i od lažem-dakle-postojim bolesnika i od nje i od one dodatne paranoične-a-ne-vidi-ispred-nosa( KATEGORIJA ŠTO DALJE TO BOLJE-HVALA BOGU TAKO I JE)! Muka mi je od one turbo-izjebane-trenutno-nejebane i njene svite od tri fukse ( KATEGORIJA SAMO SRIJEDOM I ČETVRTKOM BOGU HVALA)! Nije mi dobro, fakat. Od Crvene mi raste pritisak, Crna(Miss dija-reja) mi izaziva pomenutu dijareju, Smeđa(dark) me tjera na povraćanje-podsjeća me na kloaku ili zapuštenu septičku jamu, Žuta mi bode oči svojom ružnoćom, Šućmurasta me truje svojim smrdljivim zadahom, Smeđa (light) mi sisa krv s rane od noža na leđima. Smeđa(dark) je nasankala priglupu Crvenu ( (NE)OČEKIVANA KOMBINACIJA KATEGORIJA ) koja se naslađivala emancipacijom dok ju je Smeđa(dark) temeljito koristila kao ruralnu Radio Milevu uz moto ŽENE-ŽENAMA,  veseleći se skorom boju i nadanoj pobjedi - IZGUBILA JE!



Mog života, moje ljubavi, mojih prijatelja,
moje duše i uma, moje porodice,
moje časti i čednosti - O, ZAR MORAM DA VAM PONOVIM?
OKANITE SE NJIH JER SVE ĆU DA VAS POLOMIM!


I feel pretty oh so pretty, I feel pretty and witty and bright

I FEEL PRETTY
MARIA
I feel pretty,
Oh, so pretty,
I feel pretty and witty and bright!
And I pity
Any girl who isn't me tonight.

I feel charming,
Oh, so charming
It's alarming how charming I feel!
And so pretty
That I hardly can believe I'm real.

See the pretty girl in that mirror there:
Who can that attractive girl be?
Such a pretty face,
Such a pretty dress,
Such a pretty smile,
Such a pretty me!

I feel stunning
And entrancing,
Feel like running and dancing for joy,
For I'm loved
By a pretty wonderful boy!

GIRLS
Have you met my good friend Maria,
The craziest girl on the block?
You'll know her the minute you see her,
She's the one who is in an advanced state of shock.

She thinks she's in love.
She thinks she's in Spain.
She isn't in love,
She's merely insane.

It must be the heat
Or some rare disease,
Or too much to eat
Or maybe it's fleas.

Keep away from her,
Send for Chino!
This is not the
Maria we know!

Modest and pure,
Polite and refined,
Well-bred and mature
And out of her mind!

MARIA
I feel pretty,
Oh, so pretty
That the city should give me its key.
A committee
Should be organized to honor me.

GIRLS
La la la la . . .

MARIA
I feel dizzy,
I feel sunny,
I feel fizzy and funny and fine,
And so pretty,
Miss America can just resign!

GIRLS
La la la la . . .

MARIA
See the pretty girl in that mirror there:

GIRLS
What mirror where?

MARIA
Who can that attractive girl be?

GIRLS
Which? What? Where? Whom?

MARIA
Such a pretty face,
Such a pretty dress,
Such a pretty smile,
Such a pretty me!

GIRLS
Such a pretty me!

ALL
I feel stunning
And entrancing,
Feel like running and dancing for joy,
For I'm loved
By a pretty wonderful boy!

M&M

STOP THE HATE!!!!

STOP THE HATE!!!

Živim u gradu zatucanih ksenofoba - metropoli Fuckville-a, države na kraju svijeta u kojoj i sunce nazadno, konzervativno i šovinistički sija. Ne pada mi teško toliki stepen zatucanosti ruralaca i kojekakvih došljaka iz istočnih krajeva ali ostanem paf kada ljudi koje smatram normalnim, obrazovanim i progresivnim pokažu svoje ksenofobično lice. Ova sredina prezire sve što je drugačije, nije bitno da li su to feministkinje, osobe homoseksualne orijentacije ili samo oni koji su pametniji, obrazovaniji i bolji. Dječica iz osnovnih škola fascinirana Hitlerom i nacizmom, njihovi roditelji koji plamteći mrze "one židove što him trijebe braću muslimane", wanna-be akademski građani koji mrze homoseksualce i biseksualce jer ( tobe jarabi) "nisu normalni" ( a oni ne znaju ni kako se zovu mostovi u vlastitom gradu, gdje se nalazi Olimpijski muzej i sl.). Zaostali i ljubomorni mali ljudi koji jedva čekaju municiju za napad na one pametnije od sebe koji "samo pričaju i filozofiraju", pervertiti i pedofili koji šire vjeru i poslanicu da su "djeca iz mješanih brakova kopilad" a u isto vrijeme upražnjavaju odnose s maloljetnicima koji im svrate na namaz ili misu, profesori koji šire svoje političke i nacionalističke ideologije a u isto vrijeme vire pod suknje studentica. Oni ne vide svoje nedostatke postavljajući se na moralni pijedestal i "uzvišeno" kritikujući One Druge. Ljubav i razumjevanje su u našem društvu dvije osakaćene djevojke koje si ne mogu naći muža. Samo mržnja ne poznaje granice, ona je transcendentalna i univerzalna.
Sve mi to izaziva mučninu, moj racio nije u stanju procesuirati i objasniti toliku mržnju i zavist. Zbog čega mrzimo ono što ne poznajemo? Da li je strah stvarno u stanju da nadvlada razum i u našim mozgovima stvori čudovišta koja mrzimo i kojih se plašimo? Zašto se ne trudimo upoznati "drugačije" da bi ga možda i zavoljeli? Zar nije lakše voljeti nego mrziti?
Viktimizirani Bošnjaci zaštićeni plaštom svog vlastitog sindroma "vječne žrtve" olako viktimiziraju sve ostale čineči ih žrtvama svoje nazadnosti na putu do Europe. Možda ćemo jednog dana i ući u EU ali će naš mentalitet zauvjek ostati u Osmanskom carstvu. Mi ćemo uvijek biti neobrazovani i zaostali kmetovi nekih novih feudalaca.

Sjeća li se još neko "dragog našeg" Čole iz doba kada je sa crno bijelom metom na "junačkim prsima" pjevao protiv NATO udara na Srbiju. Koncert se zvao "Pesma nas je održala" a održan je u Beogradu za  vrijeme udara. Tačnije održana je serija uzastopnih koncerata u centru Beograda a jedan od učesnika (pored Bajage, Bore Čorbe i sličnih četnika) bio je i naš lokalni heroj Zdravko Čolić. Negdje u to doba snimljena je i "srceparajuća" pjesmica srpskih "estradnjaka" protiv NATO udara u kojoj je nastupao i naš mali Čola.
Ali mali Čola je naš heroj, mi mu se svaki put "podamo" i prodamo za (u ovom slučaju) jedan CD i karticu m:tel-a. Svaka nam čast. Kupujmo/koristimo četničko! - novi slogan koji će prodaju proizvoda proizvedenih u susjednoj nam Srbiji definitivno poboljšati i na tržištu matične nam FBiH.
I zato - "Svi marš na Čolin koncert!" da doprinesemo njegovoj brilijantnoj karijeri.
P.S. Pročitah u SB da jadni Čola nije mogao otići iz Beograda dok je ovdje trajao rat. Ako je mogao Ivica Osim - mogao je i Čola. Valjda je Čolina tolerancija na zločine, ubijanje i klanje njegovih, do jučer, sugrađana veća od Osimove. Aferim Ivice, zato ćeš u ovom gradu uvjek biti šupak a četnik u rukavicama će uvijek puniti dvorane!

Bolesna sam, boli me grlo, kašljem kao sipljivi konj.
Mirso uživa u italijanskom suncu u Veroni a ja sjedim u sivom i vlažnom Sarajevu umotana kao mumija i pijem antibiotike zbog upale grla koju mi je pomenuti mladi gospodin  prenjeo.
Eee sad, antibiotici su divno olakšanje muka ali doći do njih je posebna zavrzlama.
Nazovem popodne svoju ambulantu kućne medicine i saznam da su dame ( doktorica i medicinska sestra ) sebi OPET skratile radno vrijeme pa sada umjesto do 16, rade do 14 sati ( nekada su radile do 18h ). Cijela mjesna zajednica diže hajku da se naša ( vjerovatno umobolna) doktorica smjeni zbog kršenja radne etike ( žena je definitivno luda ) a ona sebi još skraćuje radno vrijeme. Može joj biti kada je uvezana svim mogućim vezama.
I tako ona mene obavjesti da moram u drugu ambulantu koja je ionako prebukirana zbog nerada ostale 4 ambulante čije područje opslužuje u podnevnoj smjeni.Dobro-pomislim ja- svakako je blizu Zavoda za zdravstveno osiguranje pa ću usput ovjeriti knjižicu i sve završiti za sat vremena.
Kako da ne!
Sjednem na taxi, ovjerim knjižicu, dođem u ambulantu kad tamo 6 ljudi već čeka. Sat vremena i 3 pacjenta kasnije dolazi neka nabrijana cvikata kučkica u kasnim tridesetim i pokušava ući preko reda ( u redu su još 3 penzionera i jedan mladić). Eto nje nazad sa sestrom koja iz svoje knjižurine čita imena onih koji su se ranije najavili. Koje li slučajnosti - nabrijana kučka je prva na redu jer je navodno prva najavljena u podnevnoj smjeni. Ulazi ispred 3 penzionera i zadržava se u ordinaciji nevjerovatnih 25 minuta ( prosječan pregled traje 5 do 10 minuta u ovisnosti od toga da li se daje recept ili uputnica ili se pacjent treba pregledati). Četrdeset minuta i 2 pacjenta kasnije dolazi sestra i začuđeno me pita zašto nisam završila. Objašnjavam joj da nisam bila unaprijed najavljena a i da jesam, po mojoj logici penzioneri imaju prednost. "Al sine ti imaš temperaturu, pa ima red, prvo hitni slučajevi-ja-pa oni što čekaju pregled, pa oni što čekaju uputnice". Momak koji je čekao uputnicu i koji je cijelo vrijeme nervozno dobacivao i čak mi se požalio kako mrzi penzionere jer su stari, spori i nigdje za razliku od njega ne žure, promjenio je boju kada je to čuo.
I tako ja uđem i konačno, nakon 2 sata čekanja dobijem svoj recept za antibiotike.
Pravac apoteka, onda u U2 po  ručak ( pizzu) pa u supermarket po cedevitu i Snickers. Pola sata kasnije bila sam konačno kući.  Jednog dana kad "porastem" imat ću dovoljno novca da i zbog upale grla idem kod privatnog ljekara. Jedva čekam da otvore privatnu ordinaciju opće prakse - ionako za sve ostale preglede idem "kod privatnika". Lijepi naš kapitalizam- Pay or die!

I onda me Mirso nazove iz Italije, tamo je 13 stepeni i "sunce sija ko' tepsija". Kmeeeeee, hoću i ja u Europu!

Lijepi dječače anđeoskog glasa, vječno ćemo te se sjećati!

Toše Proeski

25.01.1981. − 16.10. 2007.

Pratim te

Baci pogled preko ramena kad pođeš,
kad po meni ko po suhom lišću prođeš,
pa me makar laktom u grudi pogodi,
makar grub tvoj dodir bio još mi godi.

Baci osmijeh ispod uvojaka barem,
da u tvoje misli bar na kratko stanem,
ko u usporenom filmu se spotakni,
preko mojih nogu ruku mi dotakni.

Pratim te,
sve u korak,
svaku stopu poljubim,
svaku suzu, svaki uzdah osjetim.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.

Pratim te,
i kad ne gledam,
po koraku te znam,
svaki drhtaj tvoga tijela osjećam.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.

Pratim te.

Kad se ispod tvoga kišobrana stisnem,
ja sam sretan iako na pola kisnem,
pa me makar laktom u grudi pogodi,
makar grub tvoj dodir bio još mi godi

Pratim te,
sve u korak,
svaku stopu poljubim,
svaku suzu, svaki uzdah osjetim.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.

Pratim te,
i kad ne gledam,
po koraku te znam,
svaki drhtaj tvoga tijela osjećam.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.
Krv u glavu udari,
i ko struja oživi,
ovo tijelo bar na
kratko ozdravi.

Pratim te,
sve u korak,
svaku stopu poljubim,
svaku suzu, svaki uzdah osjetim.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.

Pratim te,
i kad ne gledam,
po koraku te znam,
svaki drhtaj tvoga tijela osjećam.
Tu sam da ti nadu vratim,
ako padneš da te uhvatim.

Pratim te...
Pratim te...
Pratim te...

Mirso i ja - Cute, right?

Mirso

ja

Dragi moji,
u posljednje vrijeme desilo se mnogo stvari ali zbog mog peace of mind spomenut ću samo one pozitivne događaje:

Dobila ono što sam i htjela na akademskom planu,
Dobila ono što želim na profesionalnom planu,
Dobila preko 1100 posjeta na blogu ( hvala vam! ).

Poenta: You can't always get what you want so be happy with what you have ( and don't forget to ask for more:))!

Ever had one of those fucking days when everything you do seems WRONG? When even the people who are supposed to support you - don't!?
Oh, well...life goes on!

Hoće to kad insan ne spava noćima, joooj uhvatila me nostalgija u prevodu, huh. Koji mene đavo natjera da nakon 3 sata prevođenja lutam po blogovima mentalno srodih insanica i da nađem ovu prokletiju Balaša pas mu alma mater studiorum. Hajd šta fali, nije smak svijeta nego sumrak Balaševića, Bogu hvala što je davno prošlo vrijeme kada me je opus pomenutog umjetnika dublje afektirao. Sad mi dođe kao lagani jesenji povjetarac - jednom godišnje u umjerenim količinama i bez tragičnih posljedica. Ne znam što uzeh baš ovu pjesmu, nije mi jedna od omiljenih, moja ljenost je prevladala zadovoljivši moj craveing za Balaševićem s prvom stvari na koju je naišla - aferim! Odoh da spavam, valja kasnije otići na predavanja a ne izgledati kao akrep. Pozdrav radni narode!

Svima vama koji još uvjek niste obavješteni o on-line pismu podrške našem Iliji Jurišiću, ovo je link na kojem možete ostaviti svoj potpis i time barem malo pomoći nepravedno zatvorenom Iliji u najmračnijem razdoblju njegovog života. To je najmanje što možemo i moramo uraditi.
http://www.thepetitionsite.com/1/podrska-Iliji-Jurisicu

Sjetimo se reakcije naših političara, koji se uopšte ne trude izbaviti Jurišića iz srpskog zatvora, slijedeći put kada budemo glasali ako je ostao iko za koga vrijedi glasati u zemlji koja se najviše stidi ljudi koji njome vladaju (čast izuzecima poput Željka Komšića).

Mirko Kamenjasevic:

- Biogradlic se stustio preko lijevog krila, dribla dvojicu, trojicu, uspio se osloboditi, dodaje loptu do Pejakovica ovaj odigrava dupli pas sa Savicem, Savic mu vraca, Pejakovic sam pred golmanom, dribla i golmana evo ga konacno puca i Go, Go,... KURAC, precka!

(Kamenjasevicu je nakon ovog bisera izrecena zabrana prenosa sportskih dogadjaja u trajanju od 3 mjeseca)

Nadjoh ovo na internetu i ne odoljeh Copy - Paste iskušenju.
Žao mi je što Mirkov legendarni glas i danas ne dočarava stadionsko raspoloženje koje je znao tako dobro prenijeti da ste skoro mogli gledati utakmicu preko radio aparata ( u glavi naravno). Niti danas ima dobrih komentatora niti ima kvalitetnih utakmica. Kakav fudbal takav Sabahudin Topalbećirević!

Boli me glava i svi njoj pripadajući organi a posebno oči,
Bole me leđa i UŽASNOOOOO me boli vrat
Ne spavam noćima i što je još gore spavam danima
ISCRPLJENA SAAAAAM,
i još uvjek igram prokletu igricu...smug :(
Mrziiiim je, mrziiiim
Ali moram preći još dva nivoa
I ona ću je sanjati
Danima.
Želim pročitati knjigu
Ali Ona, Ona me zove
Vuče me, IZAZIVA
"Još samo dva nivoa, dođi, savladaj me."
Po ko zna koji put puna pepeljara,
nemam snage, ne e em a am sna a a geee... BEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEP
Game Over!

( nemam ja više godina za all night gameing! )
By the way, igra se zove Serious Sam i stvarno je genijalna pogotovo za ljude koji nisu hard core gameri. Evo link pa pogledajte sami

http://serioussam2.com/sam_home.html

Čitajući blogove omiljenih mi tema - politike i filozofije pročitah i oplakah priče s bloga "Teta Elina kuhinja".  Samo par minuta prije nego pročitah neke od zapisa s pomenutog bloga, mislila sam napisati još jedan post o netrpeljivosti prema primitivcima, auslanderima, Sandžaklijama ( čast izuzecima) ili nekoj sličnoj društvenoj pošasti ali odustadoh od toga paralizovana rečenicama ispovijesti žena doživotno osakaćenih od strane četničkih monstruma, mučenih i silovanih, žena pred čijim su očima brutalno klana i masakrirana njihova djeca, muževi, očevi, majke...

Danas je popularno biti feministkinja, boriti se za ženska prava, isticati kako svrha žene nije robovanje u kuhinji... Popularno je biti PIČVAJZ (PitchWise), govoriti kroz PIČKU, pardon VAGINU i zalagati se za politički korektan jezik u medijima. Gorljive aktivistice obilno finansirane iz brojnih kasa feminističke internacionale na sav glas urliču kako televizijski spikeri i urednici vrše gender genocid rečenicama poput "Učenici srednjih škola u Kantonu Sarajevo..." te da je jedino moralno, jedino ispravno i presudno za opstanak svijeta koristiti fraze poput " Učenici i učenice..." Ili better yet : "Učenice i učenici...".

Tužno je što u plameno crvenu ofarbane feminističke kokoške nisu došle na ideju da umjesto cjelodnevnog workshop preseravanja i silnih tutorijala tipa "Kako biti žena", "Žene - ženama" i sl.,
potroše sve te silne donirane novce na pomoć ženama koje su preživjele pakao, onim istim ženama koje su voljele svoje porodice, svoje očeve, muževe i sinove bez gender korektnih stavova, ženama koje su izgubile sve. Zar ne bi bilo bolje da su te rasplamsane muškomrzačke horde feminističkih aktivistica dale novac za otvaranje savjetovališta koje će silovanim djevojčicama - danas ženama pomoći da se barem malo lakše ( ako je to ikako moguće ) nose sa svakim novim danom koji im vraća strašne uspomene.
Drage moje PIČ-VAJZ nabrijane kujice, biti žena ne podrazumjeva nužno poznavanje finesa "Vagininih monologa", biti žena podrazumjeva saosjećanje, empatiju, ljubav, ljudskost i nježnost. Bolje bi vam  bilo sjetiti se onih žena kojima je potrebna samo topla riječ i tanjir toplog jela na stolu...a to im nema ko' dati, njihovih najmilijih više nema...
"Bila je supruga divnom mužu.
Majka divnoj djeci.
Zli ljudi učiniše da neće biti nena nikome."
(Ibro Duraković)
Molim sve vas koji ste čitali i koji ćete čitati ovaj moj blog da obavezno svratite do tetaelinakuhinja.blogger.ba i uz minutu šutnje pročitate redove tamo zapisane ( od 05.04. do 11.07.2007.), da se ne zaboravi...

Alija was even more jealous and starts screaming, "I want to call Bosnia too, I want to see how everybody is doing there too. I want to talk to the ministers, to the deputy; I want to talk to the SDA, everybody..." He calls Bosnia and he talks for about twenty hours, he talked and talked and talked, then he asked, "Well, Devil, how much do I owe you?" The devil says "One dollar".

Alija is stunned and says "One dollar? Only one freaking dollar?"

The Devil says "Well if you make a call from one hell to another hell, it's local".

Ljudi su čudna bića, pate i vole, vole ponovo, uživaju i muče se, obožavaju i mrze i sve u isto vrijeme, i sve ponovo i iznova. Kada su sretni mrze sreću a kada su tužni mrze tugu, nikada dovoljno, nikada dovoljno dobro, nikada ono pravo i uvijek savršeno.Nema dalje, to je sve... koliko god se trudili da izmislimo novu emociju - nema je. Čudan je čovijek, sretan i tužan odjednom i zašto sve to? Zato da bi bili savršeno sretni! Nadam se da je to moguće iako nam se čini da je savršena sreća uvijek na dohvat ruke...svi koji tako razmišljaju trebaju pogledati oko sebe - sreća je ustvari tu, mi smo ti koji je ne vidimo!

Evo i mene s mora.
Bilo je genijalno, valovi i sunce, energija. Sad shvatam ljude koji kazu da se na moru odmore... he,he.  Nazad u dosadno Sarajevo. Ma nije tako strasno. Ovdje su svi dragi ljudi i sve uspomene. Ne mogu da zamislim život negdje drugo. Prokletstvo ili nostalgija, nesto me vuče ovom gradu. Tu su moji prijatelji, moje uspomene, moj svijet... Nikada nisam razumjela ljude koji žele po svaku cijenu otići... Helem neise, na moru bi genijalno, čak sam uhvatila i malo boje !!! He, he oni koji  me poznaju znaju da je to podvig za mene.
Večeras me hvata neka neobjašnjiva nostalgija, hoće to kada je život savršen. Čudni su putevi božiji i još čudniji naši izbori...moji su do sada bili sretni, to želim i svima vama. Jedino život bez kajanja je pravi život i zato: Radite ono što vam srce želi, u životu je najviše vremena za kajanje!

Moj životni moto, he he he:

Iako nisam obožavalac kolumni Nenada Filipovića u "Slobodnoj Bosni" (koju manje-više redovno čitam), mora mu se priznati da kada odluči da napiše nešto kvalitetno to i uradi. Premda najoštrije osuđujem Filipovićeve napade na Marka Vešovića koje smatram običnim niskim i nesofisticiranim blaćenjem Vešovićeve ličnosti i svega u vezi s njom, ovaj "highlight" Filipovićeve kolumne smatram savršenim sižeom sarajevske kulturne scene. Aferim Filipoviću, aferim!

Ide mi dobro večeras. Prvo sam imala nesavladivu želju da slikam i za divno čudo slika izgleda tačno kako sam to i željela. Kako jedan početnički pokušaj akvarela nije bio dovoljan za ispoljavanje moje iznenadne kreativnosti - napisah pjesmu ( vidi predhodni post ). Kako sam počela još ću napisati i roman !
Čudno je kako različiti ljudi različito reaguju na stres: neki plaču, neki to potisnu, neki uzimaju sedative ili se onako "momački" napiju a ja poželim stvarati. Nije bitno šta stvaram, može to biti mala skulptura od plastelina, crtež, slika, pjesma ili čak komad namještaja ( prošle godine sam u naletu stresa pretvorila stare saonice u sto ).
Danas sam, u razgovoru s jednom od rijetkih osoba koje me ovih dana razumiju, ponovo shvatila kako nam je svima potreban izduvni ventil. Nešto što nas opušta i vraća nam balans i vjeru u novi sretniji dan.

To all of you out there, calm or stressed - Have a very happy day! - and remember - The sun will always come out tomorrow and the new day will, how ever distant it may seem, bring you peace and joy!

Yo siempre te deje ser libre sin ninguna condición

She looked at Him and felt safe and loved,

She really was all that.

And then one day She suddenly realized,

She was still safe and loved

but was never understood.

Her soul was crying out this whole time,

Only now her mind could hear it!

Her Freedom, her Pride, her Fire

all were gone, broken and bleeding

on the floor of the House of Love

She had constructed for Him…

What horror the image made her feel.

How could she mend the wounds

She herself had struck?

Could she pick up all those pieces

And could She put them back together?

The worse of all - Could they ever heal?

Will She have to loose more of herself,

In order to recuperate her Soul?

It all looked like a storm preceding a hurricane.

One from witch she will walk away

a Survivor or a Wreck.

She had to decide whether it was more important to live

or to imitate Life.

Witch ever she chooses, witch ever path she takes

Behind her, she will leave a part of her heart…  

SHIVAREE - GOODNIGHT MOON

Theres a nail in the door
And theres glass on the lawn
Tacks on the floor
And the tv is on
And I always sleep with my guns
When youre gone

Theres a blade by the bed
And a phone in my hand
A dog on the floor
And some cash on the nightstand
When Im all alone the dreaming stops
And I just cant stand

What should I do Im just a little baby
What if the lights go out and maybe
And then the wind just starts to moan
Outside the door he followed me home

Well goodnight moon
I want the sun
If its not here soon
I might be done
No it wont be too soon til I say
Goodnight moon

Theres a shark in the pool
And a witch in the tree
A crazy old neighbour and hes been watching me
And theres footsteps loud and strong coming down the hall
Somethings under the bed
Now its out in the hedge
Theres a big black crow sitting on my window ledge
And I hear something scratching through the wall

Oh what should I do Im just a little baby
What if the lights go out and maybe
I just hate to be all alone
Outside the door he followed me home
Now goodnight moon
I want the sun
If its not here soon
I might be done
No it wont be too soon til I say
Goodnight moon

Well youre up so high
How can you save me
When the dark comes here
Tonight to take me up
The mouth from woke
And into bed where it kisses my face
And eats my hand

Oh what should I do Im just a little baby
What if the lights go out and maybe
And then the wind just starts to moan
Outside the door he followed me home
Now goodnight moon
I want the sun
If its not here soon
I might be done
No it wont be too soon til I say
Goodnight moon
No it wont be too soon til I say
Goodnight moon

U Sarajevu je tako dosadno, eeeeh...
Zato odoh ponovo na put, hehe. Taman da dopunim baterije prije fax-a, ovdje se ionako nema šta raditi. Traje SFF, svi hodaju s key chain-ovima i akreditacijama kao da su oni übermensch jer su 60 KM platili tu akreditaciju!? Pretpostavljam da je i to bolje nego da se ništa ne događa, ovako barem na projekcijama zaboravim da sam u Fuckville-u gdje se ništa ne dešava. Moram priznati da ne stignem pogledati onoliko filmova koliko bih htjela ali si redovno obećam da ću slijedeće godine pogledati sve dokumentarce. Dobro je što se nešto dešava a bilo bi još bolje da gala projekcijama, zabavama i ostalim - ulaz samo s pozivnicom - događajima, prisustvuje više glumaca, režisera, dramaturga i ostalih festivalu esnafski orjentisanih profesionalaca umjesto političkog i mafijaškog "jet set-a" ali će se valjda nekada i to promjeniti. Do tada - dobro je i ovo.

Bila u Tuzli, super se provela, za par sati odoh u Dubrovnik – težak je život J!

Brzinski pišem ove redove dok se (ras)pakujem jer sam kući u tranzitu. Sinoć sam se vratila iz Tuzle gdje je atmosfera ( još samo da nema vrućine ) genijalna. Svi su nekako normalni i opušteni i stvarno je jednostavno uklopiti se. Sarajlije imaju sindrom otežanog prihvatanja „stranaca“ što meni nikada nije predstavljalo problem iz jednostavnog razloga jer sam „lokalac“ ali su mi „stranci“ rekli da ulazak u raju ovdje i nije tako jednostavan pogotovo jer si do kraja života osuđen na „tag“ papka ( sve ostalo u BiH je manje J ). U Tuzli nema „internih furki“ jer ti ih jednostavno objasne dok mi „nafurane Sarajlije“ kako mene ponekad percepira moja bolja polovina, imamo interne čak i za domaću raju. Helem neise, u TZ je fakat super osim činjenice da normalni kafići rade do 11 ili „plafon“ do 12. Skoknuli smo malo i do Modraca gdje sam se zamalo rasplakala kada sam vidjela da je voda mutna kao Miljacka i da su plaže jako prljave – imaju i oni svoje papke i seljake. Put koji vodi oko jezera s Tuzlanske ( ne s Lukavačke) strane od Kiseljaka pa nadalje je katastrofalni makadam i pitam se zašto nikome nije palo na pamet da to civilizira. Dobila sam odgovor da je bilo ponuda privatnika za izgradnju nekih lux odmarališta ali da ničija nije „prošla“. Fakat ne razumijem razlog gradnje slanog jezera u Tuzli kada je ogromni lijepi Modrac udaljen nešto malo više od 10 km od centra grada. Da se razumijemo – mislim da je slano jezero super, jako mi se sviđa malo sojeničko naselje i shvatam njegovu opravdanost ( penzioneri i ostali koji nemaju dovoljno novca za ljetovanje mogu se odmoriti i okupati u centru grada ) ali ne shvatam nemarno ponašanje prema jezeru Modrac koje je stvarno prelijepo ali nažalost i jako zagađeno. Sve se to međutim, može promjeniti kada bi opštinske a pogotovo kantonalne vlasti TK preuzele kontrolu i zabranile odlaganje otpada te kasnije naravno to i kontrolisale. Šteta, velika šteta ali valjda će biti bolje.

Reče mi dragi prije par sati da se naspavam prije puta ali mene, kao i uvjek u ovakvim situacijama, ponese pisanje tako da ću vjerovatno na put hronično neispavana. Nema veze, navikla sam već J.

Kući me dočekalo ugodno iznenađenje – Vratila se „Nova“ (gdiiiii je bila? He he he).

Po nekoj osnovnoj logici račun za kablovsku tv trebao bi biti umanjen za određeni iznos jer nismo bili u stanju pratiti jedan kanal ( jedan od onih čiju licencu debelo plaćaju lokalni operateri za razliku od haman džabnih kanala tipa Rai Uno-a ili RTL-a). Znajući mentalitet naštih privatnika – ništa od te logike ali moram priznati da sam jako sretna zbog „Will&Grace“ i ostalih stranih sadržaja ( ako nistu promjenili programsku šemu). Odoh uhvatit malo „sove“ pa na put.

By the way – iz meni nepoznatog razloga odlucih se za ovaj font te se izvinjavam zbog eventualno otežanog citanja

Stvarno mi nije jasno zašto su administratori našeg dragog Blogger-a odlučili postaviti šarenu lažu zvanu Pogodak.ba kao oficijelni pretraživač. To smeće koje se naziva pretraživačem nije u stanju pronaći najmanje 60% blogova registrovanih na Blogger.ba a čak i dvije sedmice nakon registracije bloga na stranici "pretraživača" ne pojavljuju se adekvatni rezultati pretrage. Pretraživač automatski izbacuje ( ne pretražuje ) pojmove koje u sebi imaju često korištene riječi kao "the" što je vjerovatno jedan od razloga zašto ni moj blog nije među rezultatima pretrage ( The Queen ). Pored pomenute stupidarije, "naš" pretraživač ( ustvari je u vlasništvu Slovenaca, koristi njihovu tehnologiju pretraživanja i ima menadžment sastavljen od slovenačkih državljana - ovo se može provjeriti na njihovom home page-u ) rezultate pretrage reda "po relevantnosti" a ne po datumu što je besmisleno kada se on koristi za pretraživanje blogova ( HALO MEDIOKRITETI NISU TO WEB STRANICE! ). U vezi sa spomenutim kontaktirala sam naše administratore koji se do sada nisu oglasili ( mail im je poslat prije cca. dvije sedmice ), vjerovatno i sami svjesni svog glupog poteza. Mislim da svi zaslužujemo biti uvršteni barem u "relevantne" rezultate pretrage ili je došlo vrijeme da se u potpunosti podvrgnemo slovenačkom smeću koje nas je ionako već skoro u potpunosti zatrpalo!!!

Vratija' se Šime, gdiiiiiiiiiiiiiiii je bio? he he he

Eto, nakon 7 dana "cvarenja" ja se vratih u svoj lijepi hladni šeher. Opet mogu da sjedim u Vatri i posmatram novopridošle auslendere s njihovim novčanicima punim eura, njihovom polu-degenerisanom dječicom koja tu i tamo naklapaju naš jezik ( "mashallah - aferim!" reče nana). " U nas u Malmeu ( čitaj: selo 60 km udaljeno od civilizacije ) nejma trajvana al' ima onije tooobus. Nej znam ja, Sadihe mi moje, što tuj taj narod smrdi, u nas u Švedskoj ne smrrrde". Grrrrrrrrrr... Pa onda seru kako im je bilo teeeeeeeeško, kako su patiliiiiii, plakaliiiii i žderali dok su nas gledali kako umiremo od gladi dok bježimo od snajpera. Ali njima je bilo haman teže, valjalo je naći posao , ups - ko jebe posao ima socijalaaaaaaaaa. A onda je valjalo naći smještaj, ups - opet socijalaaaaaaaaa i tako dalje. Jebeni niškoristi koji nikada ne bi vidjeli ni Sarajevo a kamo li neki veći grad da nije bilo rata. Dosta o tome.
Bila sam u Neumu i shvatila zašto se to mjesto tako zove Ne - um. Svi su tako lijeni i retardirani posebno konobari u hotelima. Treba im pola sata da prime narudžbu. Mjesto je puno seljaka iz cijele BiH i dijaspore. S jedne strane slušam ustaše kako se prozivaju Hrvatima ( pravi Hrvati ih smislit ne mogu ) a s druge slušam neku seljančuru balijske orijentacije koja sere kako je škola njene djece divna, samo što "u njoj ima puno one mješane djece" ?!? Onda slušam nekog arapčinu i njegovu ženu koji bunca kako je on haman najmočniji čovjek u BiH, kako on i žena rade (valjda kao doktori) u bolnici Koševo a on je i prevodilac s arapskog u jednom ili dva ministarstva i " svi poslovi idu preko njega, sve investicije i ugovori" a on je naravno "dobar" od svega toga ali "neće da se hvali". Islam je po njemu prava vjera a ove "što jedu krmetinu" treba istrijebit?!?
Samo je falilo još par četnika pa da trilogija bude kompletna.

Iako su se na sva zvona hvalili kako su sve plaže u Neumu očišćene od morskih ježeva, svaki dan sam slušala jauke ljudi koji su dokazivali suprotno. Barem ove godine nije bilo meduza...eh!
Za razliku od plaža naših zapadnih susjeda, neumske plaže su neprovjerene i upitne čistoće, nikom ne pada na pamet da mjeri stepen zagađenosti vode, djeca se igraju s komadićima stakla koji su noć prije bili pivske flaše prije nego što su ih pijane horde "derneklija" razbile na plaži ali naravno "Ko će čistiti plažu, pa dovoljno što pokupimo velike otpadke".
Svaki dan oko 3 popodne neki luđak hoda plažom i dere se "Evo došo bureeeek, palačinkeeee ko' iz Crne goreeeee, same se jeduuuu. Haloooo navaliii!". Jebeni idiot isprepada pola ljudi a ono drugo pola pohrli prema luđaku ili lokalnom fast food-u i opskrbi se tonama bureka i ćevapa i onda usmrde cijelu plažu.
Helem cijela atmosfera "našeg mora" stane u rečenicu: Krda retardiranih seljačina i njihove razularene djece, smrad bureka i ćevapa, prljave plaže, ljenost i neljubaznost  ( s par rijetkih izuzetaka ), super klima i lijepo plavo more.
Welcome to Neum and have a nice day!
P.S. ako u Neumu slučajno obolite, savjetujem vam da ni po koju cijenu ne posjetite lokalni "Dom zdravlja" jer će vam tamošnji ljekar ( čitaj: stara nesposobna pijanica ) za sve vaše muke prepisati jedan paracetamol dnevno i puno vitamina C. To je vjerovatno jedina terapija koje se sjeća s fakulteta ako ga je uopće i završio.

grb im je baš bosanski....

eh da se može dočarati i smrad bureka....

Danas se osjećam bolje
Danas mi sunce sja
Opet sam onaj stari
Koga si voljela
Koga si željela...

E ta me pjesmica uvjek razveseli ujutro, ritam me ponese i ne primjetim a već sam van kreveta. Baš volim Merlina ( koliko god to "sofisticirani" cinici koji nikada nisu čuli za Albinonija kritikovali). Smatram da je otpjevao, napisao ili prepisao muziku za svako raspoloženje. Sve u svemu -. bash uživam u ovoj veseloj pjesmici a i dan je tako lijep :)!

Xenophobia is an fear or contempt of foreigners or strangers.It comes from the Greek words ξένος (xenos), meaning "foreigner," "stranger," and φόβος (phobos), meaning "fear." The term is typically used to describe fear or dislike of foreigners or in general of people different from one's self.

"Mrzimo žene, pedere, lezbače, crnce, one drugih vjera i nacija...MRZIMO, MRZIMO, MRZIMO!"

Gdje god se okrenem neko nekoga mrzi. Otvorim do jučer "normalne" blogove i pronađem tekstove koji me jednostavno šokiraju. More gluposti i neznanja u nebuloznim teorijama poput:
Jevreji su krivi za sve
Žene su glupe
Homoseksualnost je bolest
Pedere treba pobiti
Svi su pravoslavci četnici, katolici ustaše.
Crnje treba roknut'.

Zapitam se ponekad u kakvom svijetu živim. Kako je moguće da do sada nisam primjetila toliko mržnje i nerazumjevanja. Kakvi su to ljudi, kako žive sami sa sobom osuđeni na svoj mali i zatvoreni svijet sebi sličnih? Zar je moguće da u zemlji koja je toliko patila upravo zbog tuđe ksenofobije dođe do tolike produkcije mržnje. Pitam se kakav um je potreban da se neko mrzi samo zato što je drukčiji. Naravno svima nešto smeta - meni smetaju neobrazovani, papci, nadobudni ratni profiteri i mali mafijaši koji  sanjaju da će jednog dana živjeti spot 50 Centa. Međutim oni mi direktno smjetaju. Birtija iza zgrade ( u vlasništvu dvojice "poštenjačina" ) smeta svima nama koji bi željeli spavati, njeni klijenti se drogiraju svuda okolo, manijakalne face s par zuba pohotno bleje u sve žensko što im "dođe na radar". I oni danas vladaju ovim našim jadom. I oni mrze druge i drugačije. Iskompleksirani primitivci s kompleksom roda i porijekla elaboriraju i artikuliraju tu mržnju da bi je oni gluplji mogli racionalizovati.
Papak bez zuba viče na sav glas kako je jučer "izmariso trebu" i pojašnjava "haverima" kako je to zaslužila jer se usudila pitati ga gdje je bio do 5 ujutro.
Mali isfrustrirani blogeraš elaborira kako je homoseksualizam bolest koja se pod hitno treba iskorijeniti sa sarajevskih i bh ulica.
Neki novopečeni taliban na svom blogu opisuje kako su Židovi krivi za sva zla na dunjaluku te kako se svi mi braća i sestre muslimani trebamo okrenuti protiv "njiha".
Ne smijemo se ni družiti a kamoli množiti sa vlasima i šokcima i ćifutima - ne dao dragi Dž.š.
Neo-nacisti iz susjedne nam "Ljepe njihove" svršavaju na slike brutalnih maltretiranja "obojenih".

Izvinjavam se zbog konfuznosti posta ali neke  stvari su mi jednostavno toliko nepojmljive i strašne da me jednostavno izbace iz takta.
Jadni mali umovi nikada neće spoznati ljepotu palete boja jer vide samo crnu i bijelu. Onu prvu mnogo češće nego onu potonju...

Ha, ha, ha, ha, ha.... ajoj kako me neke stvari znaju nasmijati.
Luđaci postali pshihijatri,
Lažovi postali pošteni,
Budale postale mudraci,
Mali postali veliki,
Nevažni postali važni,
Namah!

Ha, ha, ha

Moj blogich dobio novi izgled čisto da ne bi bio jednoličan.
Nakon nekoliko sati intenzivnog biranja skin-a pukao mi je film i odlučila sam se za jednostavniju varijantu koja ne podrazumjeva gubljenje živaca s HTML-om odnosno click i gotovo .

Novosti: nema novosti - samo vrućina!
Danas sam opet bila u Tuzli i definitivno odlučila da više nigdje ne idem autom poslije 5 ujutro jer je vrućina nepodnošljiva čak i s dvozonskom klimom ( he he he - oba otvorena prozora - hi tech ).
Što se vozača tiče počinjem misliti da po ovoj vrućini voze samo certificirani šizofreničari koji pretiču šlepere sa starim Asconama, Kadetima, Golfovima ( 1 ) i sličnim " truljama" koje nisu u stanju preteći ni Vespu a kamoli šleper. A tek vozači kamiona i autobusa... Osnovna zabava tih krezavih jerk-ova je ubrzavanje kada neko pokušava da ih pretekne. Svaki dan se igraju s tuđim životima i naša vrla drotovija, pardon policija ne čini ništa. Vozi paša ispred nas kamiončinu natovarnenu s dvadesetak debala ( vjerovatno posječenih ilegalno ), bez ikakve oznake, balvančine se klate jer nisu dobro učvršćene, on vozi 80 umjesto 40, ubrzava kad ga se pokuša preteći, nema upaljena svjetla, sječe krivine i prelazi u tuđu traku i još se smije uživajući u strahu na licu vozača kojima je "odsjekao" trećinu trake. Dođe mi da kupim sačmaricu i pobijem takve kretene. Svako malo - policijska patrola, kamiondžija trubne i mahne ( DEGENERISANI DROT mu je ili rođak ili komšija ) i ništa... ' ti državu!
Još jedan "veseli" dodatak su PROKLETE SELJAČINE iz usputnih sela i selendri ( u ove ubrajam i zabiti tipa Živinica, Lukavca, Kladnja i Olova) koje se uključuju s sporednih makadamskih kolskih puteva na magistralu ne gledajući koga će udariti odnosno hoće li ih vozač u prednosti propustiti. Stop znak je za njih vjerovatno previše komplikovan koncept ( valja pročitati četiri slova- uf! ).
Ova zemlja je stvarno carstvo degenerika,kretena,psihopata i seljačina! I onda mi takvi pričaju o patriotizmu - pa naravno: Come è la patria tale è la popolazione!
 Sve u svemu, svaki put kada putujem kroz "hafifnu našu" doživim barem dva near death iskustva što mi je nakon preživljenog rata zadnja stvar koja mi treba u životu.

Evo konacno sam se sjetila da ponovo nesto napisem u crticama naravno .

- Ovih dana sam fascinirana latino muzikom. Bas cheifim sve na spanskom. Posebno sam se "obrusila" na Nataliu Oreiro i kao manijak nocu surfam i download-ujem  sve  sto nadjem.  Ima par glupih pjesmica ali ostalo je odlicno.
- Haman gotovi ispiti - ostao je jos jedan ali to je vise formalnost
- Ovih dana se frekventno iritiram pokusavajuci odluciti gdje ici na more ( prvi put , a za drugi put sam već "fiksirala" Dubrovnik ). Taman kada nadjem mjesto koje mi se svidja ispostavi se da tamo ne postoji niti jedan, uslovno receno, normalan hotel ili je takav potpuno rezervisan. Fino mi dodje da odem negdje u inostranstvo ali mi je ( stid me je priznati ) istekao pasos pa sam osudjena na prokletu Hrvatsku. Eee, ali ne bih ja bila ja kada se ne bih dosjetila relativno dobre ideje - odoh u Neum (PATRIOTIZAM NA NIVOU:)). Razmisljam i shvatim da kada vec moram ostavljat pare u nekoj zabiti s ove strane Jadrana onda je valjda logicno da pare ostavim "svojima" ako se oni u Neumu mogu tako nazvati buduci da svi odreda sebe smatraju Hrvatima. I tako ja posaljem mail za rezervaciju kad vele oni meni da nema soba s balkonom. Pa ne idem u zatvor nego u hotel! Mislim ne kontam poentu sobe bez balkona. Helem neise, sada cekam da mi odgovore da li postoji soba koja nije zatvorska ćelija u drugom terminu. Sizifove muke!
- U zadnjih par dana sam se kvalitetno naradila i sada uzivam
- Moram jos obaviti mali milion dosadnih birokratskih procedura da bih dosla do zaradjenog novca i PRAVAC MORE
- Poslije mora - PRAVAC TUZLA - jedva cekam, ne volim Sarajevo ljeti, sva raja su negdje na moru a grad je pun auslander-a ( "Nije ovo vako u nas u Malmeu" "U mene u Frankfurtu nije nako losa cesta" i sl.). Iako ce i TZ vjerovatno dobiti svoj dio auslander najezde sve ostalo mi se tamo cini normalnijim ili sam mozda prezasicena Sarajevom, ne znam ali znam da ce mi prijati promjena.
- Poslije Tuzle - PRAVAC DUBROVNIK JUPIIIIIIIIIIIIIII
  Eto to bi bilo to at least for now mada cu nastojati da ne zanemarujem svoje "bloggerske obaveze" tj da s vremena na vrijeme napisem ponesto svoje.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote

Povrati me u moje stare dane!                    
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

 Dobriša Cesarić (1902-1980) 

Ne čitah odavno jednog od mojih najdražih pjesnika - Dobrišu Cesarića.
Sjetih se njegovih stihova i pomislih da bi bilo sebično zadržati ih za sebe... sa vama ih djelim

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.